Odluke žirija 38. Pozorišnih/kazališnih Igara u Jajcu

7. jula/srpnja u Jajcu su svečanim proglašenjem pobjednika završene 38. Pozorišne/kazališne Igre. Stručni žiri u sastavu Hasija Borić, predsjednica žirija, Ljubica Ostojić i Tina Laco, donijeli su sljedeće odluke:

  • Nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje se Narodnome pozorištu Republike Srpske Banjaluka, za predstavu „Karolina Nojber“, po tekstu Nebojše Romčevića, a u režiji Kokana Mladenovića.

Obrazloženje: U predstavi „Karolina Nojber“ svi dramski i scenski elementi funkcioniraju i ujedinjuju se kroz višestruko slojevitu simbolizaciju, savršenu točnost igre, lucidne, promišljene i kreativne režijske postupke u stvaranju istodobno ozbiljno angažiranog i umjetnički nadmoćnog scenskog produkta. Priča o hrabroj teatarskoj reformatorici iz 18. stoljeća poslužila je kao inspirativan i potresan temelj na kojemu izrastaju i isprepliću se raznoliki slojevi suvremene, vječne i univerzalne problematike, u čijoj je suštini porazna pozicija glumca/umjetnika zapravo samo refleksija porazne pozicije „običnoga“ čovjeka. Od samoga početka propitujući i ironizirajući vječno mišljenu, ali potpuno iscrpljenu formulaciju o teatru kao o ogledalu društva, predstava „Karolina Nojber“ snažno, intenzivno i nemilosrdno podsjeća da je društvo istodobno ogledalo teatra.

Promišljeno i opravdano građena po principu „pamfletom protiv pamfleta“, pri čemu se vješto izbjeglo naivno patetiziranje i isprazna deklamacija, „Karolina Nojber“ ističe se kao najčistiji oblik angažiranoga teatra, u čijem temelju stoji poruka da umjetnost ne može promijeniti svijet, ali nikada ne smije odustati od te namjere. Usložnjavajući odnose i komunikaciju između (metaforičkih) krajnosti vladajućih i podređenih, trajno obvezuje na borbu i djelovanje svih onih koji osjećaju da su izašli iz šinjela Karoline Nojber.

  • Nagrada za najbolju režiju dodjeljuje se Kokanu Mladenoviću, za režiju predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Karolina Nojber“.

Obrazloženje: Kokan Mladenović ističe se kao redatelj s jasno razrađenim i dubinski promišljenim, izuzetno kreativnim i funkcionalnim konceptima, koje dosljedno i opravdano slijedi i zaokružuje od početka do kraja. Svi su „kotačići“jednoga njegovog scenskoga produkta pomno odabrani i funkcioniraju ujedinjeno, uravnoteženo, sinkronizirano, uvjerljivo podsjećajući da je teatar izuzetno kompleksan organizam čija životnost zahtijeva sintezu i harmoniju svih postojećih elemenata. Unutar vrlo čvrstog, unaprijed postavljenog okvira, u kojemu ne smije biti slučajnosti, Kokan Mladenović izuzetno poštuje glumca i prostor glumačke igre kao prostor iz kojega izrasta ono najzačudnije, najsuptilnije, najneočekivanije. Njegovo redateljsko promišljanje, stoga, predstavlja idealnu ravnotežu discipline i kreativnosti, odražavajući ideju teatra kao zone beskonačnih mogućnosti i vječnih propitivanja.

  • Nagrade za najbolja glumačka ostvarenja dodjeljuju se Emiru Hadžihafizbegoviću (lik Mahmuta Zolja u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“), Gordani Boban (lik Sene Zolj u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“), Mirsadu Tuki (lik Dine Zolja u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“), Tatjani Šojić (likovi Tetke/Bube/Šintorove majke/Štakine majke u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“) i Admiru Glamočaku (likovi Besima/Cvikeraša u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“).

Obrazloženje:

Emir Hadžihafizbegović promišljeno je dozirao i uravnotežio strogost i nesvjesnu naivnost svoga lika, znalački suprostavljajući odbojnosti Mahmutova karaktera beskrajno šarmantnu igru. Vrlo suptilno uspijeva očuvati individualnost lika gradeći ga istodobno kao metaforu propasti jednoga sustava.

Gordana Boban u liku Sene Zolj sintetizira svu kompleksnost onoga što bi se moglo nazvati „nepodnošljivom lakoćom glumačke igre“: kroz slabost i podređenost njena lika, koji neizbježno izaziva empatiju, suptilno, ali sigurno prodire začuđujuća snaga, što je zadatak kojeg (nenametljivo) uspijevaju izvršiti samo pravi teatarski virtuozi – a Gordana Boban to zaista jest.

Tatjana Šojić iznenađuje  i začuđuje suptilnošću glumačkih sredstava koje bira, a koja istodobno, iako gotovo neprimjetna, svakome liku kojega igra u ovoj predstavi donose nevjerojatnu preobražajnu snagu.

Mirsad Tuka:Iako se možda na prvi pogled ne čini tako, lik odrasloga Dine Zolja zasigurno je najveći glumački izazov u ovoj predstavi. Po režijskome konceptu, odnosno po svojoj zadanoj poziciji, on ne može imati izravnoga upliva u radnju, ali njegovo bi neprisustvo značajno osiromašilo predstavu za izuzetno važan značenjski sloj. Mirsad Tuka ne samo da je dorastao ovome zadatku, nego očarava gledatelja svojom suptilnom prisutnošću, koncentriranošću, slojevitošću, snagom tihe empatije i potresne melankolije kojom odiše bez gotovo ijedne izgovorene riječi.

Admir Glamočakiznimno vješto i znalački balansira između zadanosti karaktera kojim se simbolizira određena ideja i slobodne, razigrane, kreativne glumačke nadogradnje istoga. Čak i u situacijama u kojima je na određeni način dozvoljeno zaći u sfere karikaturalnosti, Admir Glamočak odmjereno i dostojanstveno bira, glumački govoreći, „teži put“ i postiže mnogo upečatljiviji efekt.

  • Nagrada za najboljeg mladog glumca/glumicu dodjeljuje se Davoru Goluboviću za lik Dine Zolja u predstavi „Sjećaš li se Doli Bel.“

Obrazloženje: Davor Golubović vrlo suptilno, gotovo skromno, ali izuzetno upečatljivo gradi lik Dine Zolja, obogaćujući predstavu ne samo pomno promišljenim, nenametljivim  sredstvima nego i sasvim posebnim tipom glumačkoga senzibiliteta.

  • Nagrada za najbolji dramski tekst suvremenoga autora dodjeljuje se Dariu Bevandi za tekst „Pink Moon“

Obrazloženje: Dramski prvijenac ovoga mladog autora predstavlja vrlo specifičan izazov, kako za dramska, tako i scenska, odnosno redateljska i dramaturška čitanja. Dario Bevanda svoje likove nemilosrdno „baca“ u prostor u kojemu su gotovo očajnički vapaji za međusobnom bliskošću kontrastirani s osuđenošću na alijenaciju. Na tim se mikrorazinama gradi dramska napetost koja titra i tinja od samoga početka, polako gradirajući do ideje o apsurdnoj napetosti kao o stanju svijeta. „Pink Moon“ kao da se gotovo pamfletski odupire postmodernom stanju u kojemu je društvo opsjednuto brzinom, instantnošću i finalnim produktima, nestrpljivo i podrugljivo odbacujući procesualnost i istraživanje. Radi se o drami apsurda nekakvog novog svijeta, u kojemu je stvarna komunikacija, stvarno razumijevanje gotovo apriori onemogućeno, ali su likovi istodobno osuđeni na traganje, što svakako samome tekstu daje tragikomičnu dimenziju i dimenziju specifične nervozne napetosti proizašle iz svijesti da rezolucije nema, a rezignacija (još uvijek) nije opcija.

  • Nagrada za najbolju dramaturgiju dodjeljuje se Kemalu Bašiću za predstavu „Posljednja ljubav Hasana Kaimije.“

Obrazloženje: Kemal Bašić uspješno je, uravnoteženo i kreativno svladao visoko postavljene i brojne izazove koje predstava „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ sa sobom nosi. Prvo, radi se o intermedijalnome susretu, odnosno prevođenju proznoga teksta u dramski/teatarski izričaj; drugo, radi se o klasiku bosanskohercegovačke književnosti čija stvaralačka virtuoznost zahtijeva vrlo veliku dozu odgovornosti onih koji s tim materijalom operiraju; treće, radi se o konkretnoj povijesnoj ličnosti čije premještanje u dramske – scenske okolnosti zahtijeva osobitu dramaturšku posvećenost. Predstava svjedoči da je Kemal Bašić znalački i disciplinirano odgovorio na ove izazove, balansirajući između kompleksnoga pisanoga materijala i obveze da računa na nova značenja koja se u unaprijed postavljenim okvirima upisuju glumačkom igrom.

 

  • Nagrada za scenografiju dodjeljuje se Adisi Vatreš Selimović za predstavu „Sjećaš li se Doli Bel“.

Obrazloženje: Scenografija predstave „Sjećaš li se Doli Bel“ snažno podcrtava ideju kako naizgled najjednostavnija rješenja mogu biti najučinkovitija, ukoliko su znalački promišljena. Vrlo konkretni predmeti i prostori ne samo da služe glumcima, nego igraju za njih, igraju s njima i u apsolutnom su slaganju s vrlo prepoznatljivim kôdom predstave, u kojemu iz suptilnosti i jednostavnosti proizlaze slojevi i slojevi simbolizacije, emocije i teatarske čarolije.

  • Nagrada za kostimografiju dodjelje se Jeleni Vidović za predstavu „Karolina Nojber“.

Obrazloženje: Naizgled vrlo jednostavni, monokromni kostimi zapravo su kompleksan reprezentant svih onih ideja koje predstavu „Karolina Nojber“ čine ozbiljno angažiranom. Oni ne funkcioniraju kao „dodatak“, kao „slika“ ili samo jedan od elemenata predstave: na razini cijele predstave, kao i pojedinačnih scena, ovi kostimi i sami postaju „angažirani“, simbolizirajući i igrajući ideje zajedno s onima koji ih nose.

  • Nagrada za najbolju muziku dodjeljuje se Ireni Popović za muziku u predstavama „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Karolina Nojber.“

Obrazloženje:Muzika u spomenutim predstavama apsolutno negira i poništava uvriježeno promišljanje o teatarskoj muzici kao o „zvučnoj kulisi“, „pratnji scenskih događanja“ ili „podcrtavanju atmosfere.“ Muzika Irene Popović je umjetnost sama za sebe koja u fuziji s konkretnom pričom i predstavom otkriva i gradi sasvim nove koloplete emocija melankolije, ranjivosti, dramatičnosti, patnje, inata, boli i radosti.

Tina Laco