U koži i lancima

Piše: Emina KOVAČEVIĆ

27. juna 2019. godine u Sarajevskom ratnom teatru gostovala je predstava Bezruki Nacionalnog albanskog teatra iz Skoplja . Predstavu je režirao Cendrim Rijani, po tekstu jednog od najizvođenijih savremenih evropskih dramatičara – Martina McDonaghe. Martin McDonagh trenutno je jedno od najpoznatijih imena među savremenim dramatičarima engleskog govornog područja, ako ne izričito zbog svog dramskog stvaralaštva, onda zahvaljujući svom filmskom, rediteljskom i scenarističkom opusu. Osnovne karakteristike, vidljive i u njegovom dramskom i u scenarističkom pismu, su vrlo životni, kompleksni karakteri, zatim britak, brz i oštar dijalog, izuzetna nasilnost i krvavost, kao i sklonost crnoj komediji. Premise koje postavlja obično su mračne, nasilne, ali ih u komediju vuku karakteri, koji povremeno djeluju kao parodije samih sebe, i ironija, koja je njegovo najčešće kako stilsko sredstvo, tako i alat kojim olakšava napetost kojom su njegove drame često gotovo prezasićene. To je primjetno i u drami Bezruki (eng. A Beheading in Spokane), napisanoj 2010. godine, koja je ujedno i prva njegova drama prostorno smještena u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rediteljskoj viziji Cendrima Rijanija, hotelska soba u kojoj se radnja odvija nalikuje sado-mazo tamnici, kako zbog scenografskih rješenja (Petrit Bakali), tako i kroz kostim (Edlira Cuska). Vrata i prozor hotelske sobe naznačeni su lancima, a veliki ormar, u kojem je na početku drame zatvoren sitni prevarant i diler Toby (Dževdet Jašari), zapravo je velika, crna, kožna vreća. Preovladava crvena svjetlost, koja uveliko doprinosi toj atmosferi. Glavni lik Carmichael (Adem Karaga), odnosno, Bezruki, odjeven je u dugi, crni, kožni kaput, sa nitnama na reverima, i djeluje poput kakvog gospodara te tamnice. Toby i Marilyn (Amernis Jovanovska Noksici) također imaju kožne elemente u svom kostimu, od naruknica, do prsluka. Jedino kostim sobara Mervyna (Luran Ahmeti) nije obilježen na taj način. Ova zanimljiva postavka odgovara tematici samog teksta, odnosima žrtve, nasilnika, i posmatrača, kao i smjenama tih odnosa, koje nastaju promjenama situacije. Pored toga, u siže je utkana igra sa lisicama, i različiti oblici sitnih mučenja, kao i prijetnje velikim nasiljem, koje se ipak nikada ne dogodi na sceni.

Bezruki Carmichael proveo je četvrt stoljeća tragajući za svojom izgubljenom lijevom rukom, koju mu je, još kao sedamnaestogodišnjaku, otkinula grupa nasilnika. Ta potraga postala je glavni i jedini smisao njegovog života, kojem je podredio svo svoje slobodno vrijeme i resurse. Toby i Marilyn su par, koji jedno drugom daju smisao postojanja. Nakon što saznaju za Carmichaela, i za novčanu nagradu koju nudi za pronalazak svoje ruke, odluče ga prevariti. Međutim, u tome nisu uspješni. Sticajem okolnosti, u priču je upleten i pomalo nihilistično raspoložen hotelski recepcioner, Mervyn, koji svo svoje vrijeme provodi pušeći travu i maštajući o tome kako će jednog dana postati heroj. Sa Tobyem on ima predhistoriju – jednom ga je prevario kada je od njega pokušao kupiti drogu. Istovremeno, dopada mu se Marilyn, koja to u ključnim trenucima iskorištava, ne bi li ga potakla da ih spasi.  Carmichaelova opsesija i posvećenost potrazi za rukom stane u veliki ofucani kofer, kojeg u jednom trenutku Toby i Marilyn otvaraju, da bi otkrili da je ispunjen ogromnom količinom odsječenih, trulih šaka. Za ovu predstavu, ruke je radio vajar Dasmir Arifi. Izgledaju zapanjujuće stvarno. Međutim, u posljednjih par taktova predstave, na samom kraju, kada Carmichael shvati da se među tim rukama svo vrijeme krila i njegova ruka, nakon čega neuspješno pokuša da se ubije, kako cijela scena tone u mrak, dijelovi ruku su fluorescentni i ostaju da sablasno sjaje u tami.

Ovo čitanje teksta Martina McDonagha pokazalo se vrlo tačnim. Muzika, koju je za predstavu komponovao Nedzat Mujovi Virus, podsjeća na soundtrack-ove McDonaghinih filmova, te dodatno potpiruje usijanu atmosferu. Zahvaljujući ovakom konceptu, na neobičan i osvježavajući način se pojačavaju i komičnost i napetost, ali i univerzalnost problema i tematike koje sam tekst nosi u sebi. Pored toga, izvrsna glumačka postava sa lakoćom oživljava gotovo u cjelosti sačuvan McDonaghin dijalog, uspješno prevodeći čak i igre sa riječima, i to ne samo na albanski jezik, nego i na bosanski, što se očitovalo u titlovima. U koži i lancima, glumci su sa zavidnim stepenom slobode, umijeća i majstorstva, uspješno prevazišli svaku mogući prepreku koja se mogla ispriječiti, pa tako i samu jezičku barijeru. Uvijek je rizik doći na titlovanu predstavu, kako mnogo što šta može poći po zlu, sudeći po brojnim gostovanjima raznih predstava koje su zbog toga na scenama sarajevskih pozorišta nerijetko ispaštale i gubile na svom kvalitetu. Međutim, sarajevskoj publici, iz nekog nepoznatog razloga prilično malobrojnoj, ovaj put gledanje predstave nije otežano problemima tehničke prirode, te je zbog toga imala priliku uživati u vrhunskoj glumačkoj igri talentovane postave i iz prve ruke iskusiti rediteljsko umijeće Cendirma Rijanija, u punom sjaju.

Na žalost publike koja ju je propustila, ili onih koji bi je možda željeli pogledati barem još jednom, predstava je u Sarajevu doživjela samo jednu izvedbu. Važno je napomenuti da je već sljedeće večeri, 28. juna, predstava nagrađena Specijalnom nagradom za najbolju kolektivnu glumačku igru na 6. Festivalu glumca BiH u Konjicu, prema glasovima publike i Umjetničkog savjeta festivala.