Snijeg – suglasje glumačke igre i rediteljske poetike

Piše: Lamija MILIŠIĆ

Bilo je dockan uveče kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snegu. Od brega na kome se nalazi zamak nije se ništa videlo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.

-Franz Kafka, „Zamak“

U romanu „Snijeg“ Orhana Pamuka postoji mnogo likova koji izražavaju neki politički stav i tako si obezbjeđuju dio javnog prostora – i makar se postavili na njegovu marginu, oni traže svoje mjesto na mapi. Jedino je protagonist Ka izmješten, kao da je makazama iskružen i zalijepljen za vlastiti život. Nasuprot bjesomučnim političkim govorima, u „Snijegu“ se sasvim tiho („poput pahulje“ je očito poređenje) ispisuje Kaova zbirka poezije.

Pamuk čitaocu ne otkrije niti jedan stih Kaovih pjesama, zapisanih tokom boravka u Karsu. Stoga je „Snijeg“ roman koji svom protagonisti pjesniku ne dozvoljava da od sopstvenih pjesama, od autentičnog pjesničkog svjetonazora, načini još jedan politički govor – Pamuk se radije odlučuje za Ka kao zapisničara pjesama, što su trezveni komentar na brbljivu stvarnost. Iz Kaovog odnosa spram vanjskog svijeta izvire ono Hölderlinovo pitanje: čemu pjesnici u oskudno doba? Oko pjesnika budno prati putanju odabrane (nasumično ili pak ne) pahulje pa sva pomenuta brbljivost stvarnosti usporava polako u svom (be)smislu.

Govoreći o književnom liku Ka, želim skrenuti pažnju na prvi aspekt s kog je moguće tumačiti predstavu „Snijeg“ u režiji Dine Mustafića – aspekt dramaturškog rješenja odnosa protagoniste i naratora. Pamukov su tekst dramatizirale Bojana Vidosavljević i Emina Omerović, ostajući dosljedne radnji romana, no uvodeći ključne promjene kada je u pitanju pomenuti odnos glavnog lika i instance koja pripovijeda priču o njemu. Napominjem da je bitna okolnost Pamukovog romana to što se radnja vrši nad njegovim protagonistom. Ovo se dešava na dva plana. Prvi je svakako činjenica da Ka nije dio konteksta života u gradu Karsu, ali da taj kulturološki i politički kontekst ostavlja posljedice na njegov život – pri tom je on uglavnom pasivan. S druge strane, narator nas u „Snijegu“ stalno podsjeća na samog sebe i govori: ovo što čitate nije Ka koji živi svoj život – njegov život je već gotov i nema mogućnosti promjene. Ka je opet potpuno pasivan – dok se nad njim vrši radnja pripovijedanja o njegovom životu, od strane naratora. Nikad nećemo doprijeti do Ka – o njemu znamo tek iz druge ruke.

Slučaj naratora u romanu „Snijeg“ Vidosavljević i Omerović riješile su na dva načina. Prvi je svakako uvođenje novog lika Europljanke (njega nećete naći u romanu), kog tumači Jasna Diklić. Europljanka zamjenjuje naratora dijelom jer razgovara sa Ka kroz niz scena i upotpunjuje priču odnosa njegovog lika sa okolinom u kojoj se obreo. Ovo je jako dobro rješenje, ne samo zbog problema naratora, nego i zbog toga što Europljanka omogućuje da lik Ka na sceni ostaje vjeran liku u književnom tekstu – on ostaje posmatrač. Zamislite da je, u scenama u kojima razgovara s Europljankom, Ka umjesto toga držao monolog, komentar o svijetu iz perspektive umjetnika. Ono što bismo dobili tim scenama iznevjeravalo bi Kaov lik kako je izvorno zamišljen. Opet podsjećam, Pamuk namjerno ne navodi niti jedan Kaov stih, a Kaov monolog u predstavi bi samo poništio njegovu ulogu pjesnika-posmatrača, bio bi gotovo banalna zamjena za njegove pjesme, puki komentar političke situacije u Karsu. Stoga cijenim izuzetnim uvođenje lika Europljanke, u očekivano sjajnoj izvedbi Jasne Diklić.

Drugi manir kojim se nastojao riješiti problem naratora izveden je idejom da svi drugi likovi u predstavi u ključnim trenucima postaju naratori Kaove priče. Ideja je načelno dobra, osim u dijelovima u kojima su ti naratorski komentari suvišni. Mislim na dijelove u kojima nekolicina likova, glumeći naratora, govore o tome kako je Ka protumačio određenu situaciju, da li se uplašio, da li je povjerovao svom sugovorniku ili održao sumnju. Ti dijelovi svakako idu u prilog pomenutoj pasivnost lika Ka, no s druge strane, na sceni se kose sa pravilom da je o stvarima koje glumac može fizički pokazati suvišno nuditi naknadne informacije. Ipak, priznajem da argument o Kaovoj pasivnosti ostaje.

S odnosa naratora i glavnog lika sada prelazim na međusobni odnos likova, u romanu i na sceni. U predstavi učestvuje impresivan broj glumaca, njih 27: Svilu igra Amra Kapidžić, Modri je Ermin Sijamija, Kadifa je Amila Terzimehić, Sunaj Zaim – Senad Bašić, Funda Eser – Vedrana Božinović, Turgut – Dragan Jovičić, Europljanka – Jasna Diklić, Zahida – Kaća Dorić, a tu su i Vedran Đekić, Aldin Omerović, Semir Krivić, Mak Čengić, Irfan Ribić, Milan Pavlović, Nerman Mahmutović, Riad Ljutović, Merima Lepić-Redžepović, Mona Muratović, Belma Salkunić, Marijana Marić, Paula Grubešić-Mateescu, Hariz Šabanović, Jesenko Matković, Ileš Bečei, Alisa Čajić-Drmać i Adnan Hasković.​ Ulogu Ka tumači Aleksandar Seksan. Dok gledate prestavu, scene se naizgled jednostavno i s lakoćom pretaču jedna u drugu – pri tom vas neki glumci prate kroz cijelu prestavu, a impresivna je činjenica i da vam oni koje vidite tek u par scena ostaju u sjećanju do kraja predstave. Publika je ovacijama ispratila ne samo velike Kaću Dorić, Dragana Jovičićića i Jasnu Diklić, već i mladi dio ansambla, posebno Maka Čengića i Irfana Ribića. Ova dvojica glumaca su tumačili likove s kojima je Ka vodio možda i najiskrenije razgovore tokom cijele predstave. U tim scenama važno je bilo – i to su pomenuti glumci, uz njih i Vedrana Božinović, odlično iznijeli – pronaći specifičan glas generacije turske mladeži, ljudi u Karsu koji su, iako skloni određenoj političkoj struji, još uvijek u posjedstvu svojih misli, djelomično slobodnih od dominantnih ideologija.

Upečatljiv glumački par svakako su i Senad Bašić i Vedrana Božinović – u predstavi tumače pozorišne radnike pa su scene u kojima se pojavljuju uglavnom ispunjene idejom osvješćivanja publike da su u pozorištu – scena odjednom postaje scena a ne ambijent Karsa, fiktivni prostor dijeli granice sa stvarnim prostorom. Bašić i Božinović na sceni se pojavljuju u kadi i u donjem vešu – oni su svojom odorom komični, no ubrzo shvaćate da njihov govor oponira ovoj komičnosti, u njihovim likovima otkrivate tajnu instancu moći. Iako se zalažu za umjetnost, na koncu s njihove scene odjekuje tek još jedan politički govor. Shodno tome, pred njima Ka ostaje nijem.

Likove Svile i Kadife tumače sjajne Amra Kapidžić i Amila Terzimehić. Svila je i u romanu lik o kom se opetovano govori iz vanjske perspektive, pominjući njenu fizičku ljepotu i gotovo ništa više – nad njom se, kao i nad Kaom, vrši radnja. Svila je u romanu Kaova zamišljena slika života u Njemačkoj – ona je žena skorena u vremenu. Amila Kapidžić velikom vještinom ponekad naizgled umjetnih i idiličnih replika koje upućuje Kau uspijeva iznijeti ovaj specifičan Svilin lik – koji se tek treba ostvariti u budućnosti, do kog nikad ne dopiremo u sadašnjosti, jer ju uporno gledamo s distance. Nasuprot njoj stoji Kadifa, koju Amila Terzimehić potpuno drugačijim manirom odlučnih, zvučnih replika srčano pronosi kroz niz scena, ispunjen unutarnjim previranjima što izviru iz Kadifinih, ponekad neiskrenih, političkih govora.

Pamuk u romanu vrlo često tokom dijaloga dvoje likova, pored replika, govori o tome kako sugovornici međusobno primjećuju govor tijela, pogled i raspoloženje onog drugog. U predstavi su ti dijalozi vjerno predstavljeni, no ono što je u romanu prepušteno nijemim gestama i značajnim pogledima, na sceni je uklopljeno u govornu radnju likova. Tako će lik reći nešto poput „vidim da si nesiguran u vezi s tim“, umjesto da tijelom iskaže nepovjerenje. Ovaj slučaj prati cijelu predstavu i tiče se već pomenutog odabira između toga da glumac nešto fizički pokaže na sceni ili da se u replici da informacija o tome.

Na ovom mjestu želim još istaći scenografiju i kostimografiju predstave, kao i muziku. Za muziku je zaslužan Damir Imamović – prepoznatljivom temom tokom predstave on daje komentar na Kaov život, muzika upotpunjuje sve grube sukobe s realnošću, trenutke sjete koja proističe nakon što ti sukobi prođu, ali i sve čestice radosti tokom boravka u Karsu. Scenografija je itekako primjetna u predstavi, zbog dominantnog crvenog i bijelog kolorita, jednostavnog a efektnog, kao i zbog svjetlosnih efekata koji uokviruju prostor pozornice, smjerno dirigujući mnogobrojinim glumačkim ansamblom.

Na koncu, dolazim do lika Ka, kojeg tumači izvrsni Aleksandar Seksan. Sve ono što je u ovom tekstu već rečeno o Kaovom liku, Seksan iznosi kroz niz glumačkih sredstava: njegova facijalna ekspresija, pomalo sjetna i zatečena živim svijetom, u trenucima sreće skladno je popraćena žarom u očima, uvijek spremnim da se ubrzo ugasi. I nijem – on govori; u odsustvu govora, naslućujemo Kaove pjesme. Kaov stas dočaran je upečatljivim sivim kaputom, no i Seksanovom skrušenošću koja se u mnoštvu scena sudara sa kršnim pokretima Modrog – zvonkost Modrovog glasa, u sjajnoj izvedbi  Ermina Sijamije, te Kaova tiha narav sučeljavaju se u scenama koje su bremenite svim razlozima zbog kojih se „Snijeg“ zove političkim romanom.

Pri opisu svih ovih elemenata predstave „Snijeg“, tek između redova i u njihovim međusobnim odnosima uočavamo značajnu ulogu reditelja Dine Mustafića. Iako je većina ovog teksta ispunjena analizom pojedinačnih aspekata predstave, svakako je ključ u njihovoj kompoziciji, suglasju glumačke igre i rediteljske poetike – a sve to predstava „Snijeg“ jamačno ima.

Narodno pozorište Sarajevo

Orhan Pamuk: SNIJEG

Režija: DINO MUSTAFIĆ

Dramatizacija i dramaturgija:
BOJANA VIDOSAVLJEVIĆ i EMINA OMEROVIĆ

Igraju:

Ka – ALEKSANDAR SEKSAN
Svila – AMRA KAPIDŽIĆ
Modri – ERMIN SIJAMIJA
Kadifa – AMILA TERZIMEHIĆ
Sunaj Zaim – SENAD BAŠIĆ
Funda Eser – VEDRANA BOŽINOVIĆ
Turgut – DRAGAN JOVIČIĆ
Evropljanka – JASNA DIKLIĆ
Zahida – KAĆA DORIĆ
Kasim, Ljevičar – VEDRAN ĐEKIĆ
Serdar, Ljevičar 3 – ALDIN OMEROVIĆ
Saputnik, Muhtar, Nacionalista – SEMIR KRIVIĆ
Nedžip, Mladi Kurd – MAK ČENGIĆ
Fazil – IRFAN RIBIĆ
Direktor Pedagoškog instituta – MILAN PAVLOVIĆ
Ubica, Čuvar Modrog, Islamista – NERMAN MAHMUTOVIĆ
Voditelj ceremonije, Ljevičar 2 – RIAD LJUTOVIĆ
Handa, Djevojka samoubica 2 i 6 – MERIMA LEPIĆ REDŽEPOVIĆ
Djevojka samoubica 1 i 5 – MONA MURATOVIĆ
Djevojka samoubica 3 i 4 – BELMA SALKUNIĆ
Djevojka samoubica 7 – MARIJANA MARIĆ
Djevojka samoubica 8 – PAULA GRUBEŠIĆ-MATEESCU

Agent MIT-a 1 – HARIZ ŠABANOVIĆ
Agent MIT-a 2 – JESENKO MATKOVIĆ
Pjevač – ILEŠ BEČEI
Marianna – ALISA ČAJIĆ-DRMAĆ
Jose – ADNAN HASKOVIĆ