Marko Misirača: Igre u Jajcu su pokazatelj stanja u bosankohercegovačkim teatrima

Razgovarao: Kemal BAŠIĆ

Jajce, juli, 2019. godine

Marko Misirača jedan je od najistaknutijih pozorišnih reditelja svoje generacije u regiji. Za časopis Pozorište govorio je o važnosti Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu za bosanskohercegovački teatar, o odnosu pozorišnih kuća i pozorišnih ljudi prema ovom festivalu, kao i o mogućim načinima na koji se festivalu može pridonijeti. 2020. godine biće održane 40. Pozorišne/kazališne igre, a  Misirača govori o potrebi i načinima obilježavanja ovog za naš teatar značajnog jubileja, kao i o drugim aktuelnim pozorišnim temama…

Marko Misirača

Rođen je 1985. u Prilepu, Makedonija, SFRJ. Školovao se u Bosanskoj Dubici, Kragujevcu i Beogradu. Diplomirao pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2010. Režirao u pozorištima u BiH (Pozorište Prijedor, Narodno pozorište u Sarajevu, Bosansko narodno pozorište u Zenici,Narodno pozorište Republike Srpske i Gradsko pozorište “Jazavac” u Banjoj Luci) i Srbiji (Knjaževsko-srpski teatar u Kragujevcu, Beogradsko dramsko pozorište, Atelje 212, Zvezdara teatar i Pozorište Slavija u Beogradu). Za režiju predstave “Djelidba” Skendera Kulenovića (Pozorište Prijedor) nagrađen na Pozorišnim/kazališnim igrama BiH u Jajcu. Za režiju predstave “Sinovi umiru prvi” Mate Matišića (NP RS, Banja Luka) nagrađen na Igrama u Jajcu, Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom i Teatar festu u Doboju.

POZORIŠTE: Povod našeg druženja su ovogodišnje 38. Pozorišne/kazališne igre u Jajcu, na kojima se već nekoliko godina susrećemo. Ti si ovdje, možemo to sada već tako reći,  dugo prisutan i to u različitim ulogama: član žirija, selektor, nekoliko puta kao učesnik, a i kao laureat. Koliko su Pozorišne/kazališne igre presjek sezone i šta nam govore o našim pozorištima?

MISIRAČA: Pozorišne/kazališne igre u Jajcu bi morale da budu presjek sezone, one su čini mi se tako i mišljene od samog početka, što možemo čuti i kada slušamo o tim vremenima njihovog nastanka, od ljudi kojih srećom još uvijek ima i koji su prisutni ovdje i kao svjedoci početaka Igara. Jako je važno da jedna zemlja i jedna kultura ima i posjeduje festival kao što je ovaj. Svi festivali koji su kasnije nastali u BiH usko su tematski vezani za npr. bosanskohercegovački tekst (Festival u Zenici), za neku vrstu eksperimentalnog teatra (MESS u početku, pa kasnije i neki drugi), za domaći tekst u regionalnom smislu (Festival u Brčkom), a ovo je jedini festival koji je od početka uspostavljen kao festival koji treba da dâ presjek najbolje pozorišne produkcije bez ikakvih ograničenja ili odrednica. To je jako dobro i mislim da je to neka tradicija koja mora da se nastavi. Onda kada se dešavalo da selektor Igara ne napravi taj presjek najboljeg već da napravi neki kompromis (a vjerovatno se nekad i to dešavalo), nije bilo dobro.  S druge strane bilo bi divno da na Igrama mogu da budu zastupljena sva pozorišta iz BiH, ali to nažalost nije uvijek moguće. Ove godine, naprimjer, imamo Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara sa dobrom predstavom, a oni nisu bili čest gost ovdje, naprosto nisu imali prilike da uvijek naprave nešto vrijedno festivala. Isto tako imamo priliku da vidimo da je tuzlansko Narodno pozorište, dolaskom novog direktora Ćatibušića, iskočilo i u produkcionom i u estetskom smislu, jer se ove godine pojavilo sa dvije predstave. U tom smislu ovaj festival mora da bude i jeste presjek godišnje produkcije i stanja u bh. teatru.

POZORIŠTE: S obzirom da je tako, kakvo je tvoje mišljenje o kvalitetu produkcije i eventualnim tendencijama u bh. pozorištima?

MISIRAČA: Festival pratim od 2010. ili 2011.  godine, a u odnosu na to vrijeme produkcija se prilično unaprijedila, uprkos svim materijalnim i drugim ograničenjima. Sjećam se da 2011. godine, kada sam bio član žirija, neke nagrade nismo mogli dodijeliti iz razloga što je u konkurenciji bila samo jedna autorska muzika, nije bilo originalnog dramskog teksta i tome slično. U međuvremenu, od tada do danas pojavilo se dosta novih autora, reditelja, pisaca pa i glumaca što se svakako odrazilo i na kvalitet predstava.

POZORIŠTE: Budući da imaš iskustvo i kao selektor i kao učesnik Igara u Jajcu, zanima me kako ti vidiš odnos pozorišnih kuća prema festivalu, koliko su one zainteresirane za učešće na njemu, kada to gledaš iz perspektive selektora i predstava koje pozorišta nude, ali isto tako i kada to gledaš kao autor. Da li kada pristupaš radu na predstavi u nekom bh. pozorištu razmišljaš i o tome da to bude predstava koja će naći svoje mjesto na Igrama?

MISIRAČA: Naravno da je tako. Uvijek kada sam znao da predstava može na neki način biti kandidat za Igre, želio sam da se ona, ukoliko po sudu selektora zaslužuje, nađe na festivalu. Sa druge strane, još preko gospodina Mevzudina Duranovića koji je bio direktor i koji je i dalje, hvala Bogu, tu u Domu kulture a koji je mnogo učinio za igre, imao sam priliku da pratim situaciju i da vidim kako se sa obnavljanjem Igara od nekog početnog entuzijazma brzo odustalo, kada govorimo o većini ljudi koji vode pozorišne kuće u BiH. Bilo je formirano Vijeće igara, kao zamjena za čuvenu Zajednicu profesionalnih pozorišta BiH, u kojem su bili po dvoje ili troje predstavnika pozorišnih kuća, ne samo ovih institucionalnih već i vaninstitucionalnih kao što su EastWest centar, Teatar Kabare Tuzla, Gradsko pozorište Jazavac, Pozorište Prijedor, dakle i tih manjih, kasnije formiranih pozorišnih ustanova. Međutim, već 2012. kada sam kao selektor saopštavao selekciju, pojavilo se samo dvoje ili troje članova Vijeća. Dakle, to mi je pokazalo da uprave pozorišta nisu mnogo zainteresovane za ovaj festival. Nisam siguran koje bi bilo pravo rješenje.

Sabirni centar, NPRS Banja Luka

Činjenica je da neki festivali kao što su npr. Susreti u Brčkom, zbog finansijske ili političke potpore, imaju mnogo veću pažnju pozorišnih uprava. To se, naravno, ne odnosi na umjetnike: glumci, autori, reditelji vole da dođu u Jajce, to je jasno. Evo i ove godine nas je jako mnogo, što je svakako dobro ne samo zbog druženja već i zbog razmjene kreativne energije. Ali, ljudi koji vode pozorišta očigledno nisu mnogo zainteresovani, jer bi oni morali mnogo više da učestvuju u kreiranju programa Igara. U vezi s tim direktorici Igara Smiljki Brtan dao sam prijedlog, koji bi mogao biti neko rješenje. Naime, sada već ima dovoljno sjajnih ljudi iz svijeta pozorišta koji vole ovaj festival i pomažu mu na svaki način. Mislim da bi bilo dobro da općina Jajce i direkcija Doma kulture Jajce formira jedno tijelo (koje bi se možda zvalo „umjetnički savjet“ ili tome slično) koje bi bilo sastavljeno od sedam do deset ljudi, za koje znamo da će dolaziti, da će pomoći u kreiranju pratećih programa festivala, a koji nisu uposlenici pozorišnih kuća. To bi možda mogao biti način da se pokuša uspostaviti pravi kontinuitet.  Mislim da treba razmišljati u tom pravcu, jer očigledno da direktori pozorišta neće zadugo naći motiv da se ovdje više aktiviraju.

POZORIŠTE: Bilo bi zanimljivo znati tačan podatak koliko ljudi u ovoj zemlji živi od ovog posla, od pozorišta. To svakako nije veliki broj. U najmanju ruku je čudno da se upravo Igre u Jajcu ne vide i kao mogućnost upoznavanja i susreta malobrojnih kolega. Ti susreti bi svakako bili višestruko plodni, sasvim sigurno i na umjetničkom planu, ali i na uspostavljanju nečega što bi mogli nazvati pozorišnim duhom. U čemu je problem?

MISIRAČA: Kada govorimo o ovome neminovno dolazimo do socijalnog i političkog autizma koji živimo u ovoj zemlji. Evo na primjer: predstava „Djelidba“ koju sam radio u Pozorištu Prijedor, učestvovala je na ovom festivalu i dobila nekoliko važnih nagrada. Dakle, to je bilo takmičenje sa svim pozorištima iz BiH, prilika da se odmjere snage. Mediji u Republici Srpskoj skoro da ne objave ništa o tim nagradama, o svojevrsnoj pobjedi ove predstave na Igrama, a objave da se ta predstava pojavila na nekom mnogo manjem, minornom festivalu ili smotri u nekom gradu u RS. Naravno, nemam ništa protiv što se predstava igrala i tu. Ali, to mi je bilo fascinantno, tu vidite zapravo u kojoj mjeri su mediji indoktrinirani.

Djelidba, Pozorište Prijedor

Stvara se slika da nam je nevažno da se takmičimo jedni sa drugima i da nam je dobro u tim zatvorenim krugovima. To je ono u čemu zapravo leži problem. Kako će se to riješiti, otvoreno je pitanje. Recimo, znalo se i nekad je to tako i bilo, da nagrade iako nisu novčane donose neki status u pozorištu: kada glumac dobije nagradu, dobija priliku da napreduje u glumačkim grupama, da ostvari veći lični dohodak itd. Međutim i to je sada vrlo diskutabilno. Znam nekoliko slučajeva gdje se sve to ne poštuje, jer i te stvari idu politički. Zlatan Vidović, glumac NPRS, koji je dobio četiri ili pet nagrada u Brčkom, dobio nagradu u Rusiji, još uvijek je u drugoj ili trećoj grupi, još uvijek taj zahtjev upućen iz Pozorišta nikako da dođe do Ministarstva kulture. To su strašne stvari, i toga ima svuda oko nas. A to je također način na koji se gubi motivacija, jer nagrade izgleda ni u tom smislu više ništa ne znače, i nažalost, ne donose ništa osim neke lične satisfakcije.

POZORIŠTE: Kakvim se tebi čini stanje u ansamblima, koliko je važno glumcima da se pokažu i afirmiraju izvan svojih matičnih sredina?

MISIRAČA: Ovo postratno doba, pored mnogo groznih, donijelo je i neke dobre stvari. Pozitivna je stvar da su se poslije rata u BiH pojavile i nove akademije pored sarajevske, najmanje dvije relevantne – ona u Tuzli i Banjaluci. Činjenica je da je taj porast sigurno uticao na kvalitet glumačke igre. U pozorištima u unutrašnjosti uglavnom nije bilo akademski školovanih glumaca. A sada već možemo govoriti da se pojavila jedna galerija mladih glumaca ili glumaca koji su već srednja generacija i čiji su kvalitet i posvećenost već  i regionalno prepoznati (igraju u produkcijama van BiH, pozorišnim, filmskim i TV). Sigurno je da im učestvovanje na festivalima poput ovoga može pomoći da izgrade karijeru

POZORIŠTE: 2020. godine održaće se 40. Pozorišne/kazališne Igre u Jajcu, kako obilježiti ovaj važan jubilej?

MISIRAČA: Postoji načelan dogovor sa direktoricom Smiljkom Brtan i njenim saradnicima da svi zajedno, mislim tu i na sebe i na ljude koje sam ranije spomenuo, a za koje bih volio da budu u eventualnom savjetu Igara, napravimo jednu veliku monografiju posvećenu Igrama. Mislim da je ono što nama u BiH naročito nedostaje, a to upravo tuzlansko pozorište ovim časopisom pokušava da obnovi i nadam se da u tome uspjevate, jeste tradicija teorijskih i historiografskih napisa o pozorištu. Mi nemamo nikakav kontinuitet po pitanju toga poslije rata. U Hrvatskoj i Srbiji, naprimjer, postoje časopisi, godišnjaci, enciklopedijska i monografska izdanja koje također prate i digitalne forme. Mi ovdje nemamo nikakav sistem i to nigdje nije objedinjeno. Ovo je prilika da se uradi jedna velika monografija koja bi sadržavala leksikon svih predstava i svih ličnosti koje su učestvovale na Igrama od njihovog osnivanja do danas. Takođe, jedna ideja koja postoji već nekoliko godina mogla bi doživjeti realizaciju baš na 40. Igrama – pozorišna predstava koja bi bila produkcija Igara u Jajcu, sa eventualnim učešćem nekog od teatara iz BiH koji bi dao potrebnu logistiku. Ta predstava bi premijeru imala uoči otvaranja Igara, igrala bi se vjerovatno ambijentalno (jer je Jajce svojevrsni “kontinentalni Dubrovnik” kako su ga nazivali u medijima u vrijeme osnivanja Igara) i u toj predstavi, vjerovatno rađenoj po predlošku nekog domaćeg autora, učestvovali bi glumci iz svih pozorišnih kuća u BiH.

POZORIŠTE: Koliko nam je važno imati kontinuiranu pozorišnu kritiku, koja jedan od osnovnih načina bilježenja pozorišnog života i čuvanja sjećanja i činjenica koje taj pozorišni život čine? Čini se da se kod nas umjesto kritike kao artikuliranog analitičko-deskriptivnog govora o predstavi, radije njeguje usmena predaja, mitovi i legende…

MISIRAČA: Apsolutno je važno, mi smo čak i dužni da to tako sačuvamo. Usmene anegdote o pozorištu su zanimljive i dirljive, ali one nemaju neku težinu i ostaju u nekom dimu i magli. Ipak, nešto što ostane na papiru, nešto što je analitično ima težinu a itekako ima i svoju ulogu. Jer, vi danas kada radite komad koji se nekada radio i imate mogućnost da pogledate u istoriji kako je rađen, šta je značio u tom vremenu i kontekstu, to može svakako mnogo da vam pomogne. Mislim da je strašno važno imati taj dijalog s tradicijom, a bez kontinuirane pozorišne kritike on je teško zamisliv.

POZORIŠTE: Šta je Marko Misirača radio u proteklom periodu i šta novo da očekujemo?

MISIRAČA: U protekloj sezoni sam imao dvije premijere. U Beogradskom dramskom pozorištu režirao sam predstavu po komadu “Ničiji sin”. Posebno mi je drago da je uprava BDP-a prepoznala da važnost da se komad Mate Matišića, jednog od najboljih i najznačajnijih dramskih pisaca na ovim jezicima, konačno zaigra u Beogradu i Srbiji.

Ničiji sin, Beogradsko dramsko pozorište

Ova predstava govori o postratnoj traumi i o zaglibljenosti, u komadu hrvatskog, ali zapravo svih naših društava u isti problem. Vrlo političan i vrlo sarkastičan, Matišić na poseban, crnohumorni način tretira našu stvarnost. Ovom predstavom se na pozorišnu scenu vratio i bard jugoslovenskog glumišta Miodrag Brik Krivokapić, u jednoj od glavnih uloga. Predstava je imala dosta uspjeha, bili smo na nekoliko festivala u regionu. Nakon toga sam se vratio jednom klasiku kojeg sam dugo želio da radim. Naime, riječ je o komadu „Otac“ Augusta Strindberga u Knjaževsko-srpskom teatru u Kragujevcu, gdje sam trenutno na ugovoru kao kućni reditelj. Taj ansambl dosta dobro poznajem, ranije sam radio nekoliko predstava u toj kući, između ostalog „Baštu sljezove boje“ Branka Ćopića, koju glumci igraju sa velikom radošću i koja je sa velikim uspjehom gostovala i u Zenici i Sarajevu. Postoje neki planovi u najavi, koje mogu i da spomenem. Gotovo je izvjesno da će biti realizovana koprodukcija između NPRS Banjaluka i Gledališča Koper iz Slovenije, a radi se o jednoj veoma intrigantnoj temi, dramatizaciji romana „Jugoslavija moja dežela“ Gorana Vojnovića. Taj projekat već dugo pripremamo i on je sada blizu realizacije, na radost ansambla u Banjaluci i ansambla u Kopru. Postoje pregovori za neke režije u bosanskohercegovačkim teatrima, o kojima još uvijek ne bih mogao previše govoriti…

POZORIŠTE: Marko, ja ti želim da tvoje buduće predstave budu barem jednako uspješne kao dosadašnje, imao sam priliku gledati neke od njih i iskreno ti na njima čestitam, a nadam se da ćeš što prije ponovo režirati u nekom bosanskohercegovačkom pozorištu kako bi te možda ponovo gledali u takmičarskom programu Igara u Jajcu.

MISIRAČA: Hvala!