Strajo Krsmanović: Pozorišta dijele sudbinu društva

Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, dugi niz godina je kao pozorišni kritičar, dramaturg i teatrolog prisutan u bosanskohercegovačkom pozorištu. Ove godine bio je selektor 38. Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu, pa je to povod našeg razgovora.

POZORIŠTE: Završene su 38. Igre i sada možemo reći da smo gledali uzbudljiv festival raznolikog sadržaja u takmičarskom programu. Šta je za Vas kao selektora, koji je imao ozbiljan i težak zadatak, bio ključni kriterij u pravljenju selekcije ovogodišnjih igara?

KRSMANOVIĆ: Svaka selekcija se, u pravilu, pravi od ponuđenog. Jako je teško slektoru imati neku ideju vodilju pri koncipiranju festivala, jer selektor nije nikakakv autor, on samo bira iz tekuće produkcije. Moj jedini princip je bio da ne idem ispod kriterijuma, da biram one predstave iza kojih kao teoretičar pozorišta mogu stajati, uz minimum kompromisa koji su također sastavno dio ove vrste posla.

POZORIŠTE: Pogledali ste osamnaest predstava, odabrali njih šest, nešto manje nego što ih inače bude na festivalu u Jajcu, a pritom ste imali uvid u stvarno stanje naše pozorišne produkcije. Šta bi prema ovom Vašem gledalačkom iskustvu bile njene najvažnije kvalitete, a šta slabosti?

KRSMANOVIĆ: Kako rekoh, selektor bira od ponuđenog. Pozorišta su prijavila osamnaest predstava i ja sam birao između njih. Odmah da kažem, bar još dvije predstave iz prošlogodišnje produkcije bi bile izabrane, da su ih pozorišta prijavila. „Kavkaski krug kredom“ Bertolda Brehta u produkciji Narodnog pozorišta iz Sarajeva u režiji Paola Mađelija pozorište nije prijavilo, a predstava „Ljudožderka“ Narodnog pozorišta iz Zenice je imala premijeru nakon roka predviđenog za prijavu, pa također iz tog razloga nije uvrštena. Ipak, one upotpunjuju gamu prošlogodišnjih produkcija koje zavrijeđuju pažnju.

Šest odabranih (ne sedam koliko sam mogao birati prema pravilima festivala) daju sliku sezone koja je pomalo nerealna. One se na svaki način ističu svojim kvalitetom, ali, sezona je i onih dvanaest koje nisu uvrštene, a koje su, po mom mišljenju znatno ispod nivoa koji bi jedna tradicionalna pozorišna sredina kakva je bosanskohercegovačka morala imati. Da i ne pominjem one koje ni sama pozorišta nisu prijavila.

Kada tako gledamo na sezonu, u njenoj ukupnosti, možemo zaključiti da pozorišta dijele sudbinu društva. Ponižavajući odnos društva i naročito njegovih vlasti prema kulturi uopšte, a naročito prema scenskoj kulturi koja je po definiciji složenija i , na žalost skuplja, rezultira utiskom koji izaziva brigu za stanje tog društva. Potcjenjivanje kulture takvo društvo ne vodi napretku, i ovako mala ulaganja u kulturi rezultiraju time da imamo dominaciju nekulture, koja je uvijek znatno skuplja od kulture. Ipak, pozorišta se ne predaju, ne odustaju i to je najznačajniji utisak koji se može ponijeti i sa ovogodišnjih Pozorišnih igara. U izvještaju sam naveo da se naša pozorišta bave alhemijom: pretvaraju našu bijednu, opskurnu društvenu stvarnost u umjetničku vrijednost i ljepotu!  Samo, ostaje pitanje do kada će to moći činiti pored ovako potcjenjivačkog odnosa društva prema kulturi. Uostalom, o tome ponešto, na vrlo ubjedljiv scenski način govori i pobjednička predstava Igara, „Karolina Nojber“ Narodnog pozorišta RS iz Banja Luke.

POZORIŠTE: Da li bismo mogli govoriti o Igrama u Jajcu kao festivalu koji je odraz pozorišnih tendencija, umjetničkih i produkcijskih usmjerenja, u našoj zemlji? Da li je, između ostalog, i u tome njegova važnost?

KRSMANOVIĆ: Ne znam da li možemo naći neki imenilac kada su u pitanju pozorišne tendencije. Ove godine su na Igrama predominirali dramski tekstovi domaćih autora, pet od šest predstava je rađeno prema dramama naših pisaca. Ne znam da li je to slučajnost ili tendencija, tek, vidljivo je da su najbolje predstave napravljene na domaćim tekstovima, pa bi to možda moglo sugerisati zaključak kako reditelji i pozorišta scenski preispituju našu društvenu stvarnost kroz djela naših autora. To je moguće i zato mi je drago da su domaći autori tako zastupljeni. Klasici, kao što su Sušić, Žalica ili Sidran, otvaraju prostor rediteljima da kroz istorijske teme, koje nisu drugo nego autorska dovitljivost da kroz istoriju progovore o savremenosti, scenski interpretiraju aktuelne probleme. Nasuprot njima, mladi autor Dario Bevanda, kojem je ovo debitantski dramski tekst, s razlogom nagrađen na igrama, tematizira raspad porodice kroz paralelni raspad jednog društva i jednog kulturnog miljea koji je u tom društvu egzistirao osamdesetih godina prošlog vijeka, a koji kroz ovaj tekst i predstavu urađenu po njemu, sluti tragične devedesete. Beogradski pak autor Nebojša Romčević, baveći se skicom za biografiju njemačke glumice i reformatorice pozorišta iz osamnaestog vijek, snažno i ubjedljivo progovara o mukama našeg društva unutar kojega pozorite i glumci, slično kao u osamnaestovjekovnoj Njemačkoj, umjesto obroka za koji mole, dobivaju samo koske sa bogatih vlastodržačkih trpeza. Reditelji ovih predstava, naročito Kokan Mladenović koji je kroz režiju dvije predstave na ovim igrama („Karolina Nojber“ i „Sjećaš li se Doly Bell“), koriste sve ponuđene vrijednosti tekstova da još jače potcrtaju scenske prezentacije pomoću kojih još direktnije i oštrije stigmatiziraju sve nedostatke i zloupotrebe savremenih društvenih događaja kod nas, upirući prstom u njih i nadajući se da će svojim uticajem učiniti da se barem sagledaju, pa onda valjda i počnu mijenjati ti negativni društveni tokovi. Mada lično ne vjerujem da umjetnost i kultura mogu mijenjati društvo, vjerujem da umjetnici ne smiju prestati vjerovati u tu mogućnost. To je njihovo pogonsko gorivo koje im omogućava da stvaraju dobro pozorište i umjetnost uopšte.

Igre u Jajcu, kao i drugi naši festivali, imaju svoju društvenu ulogu i odgovornost da podrže ovakve tendencije i budu dio pozitivnih tokova.

POZORIŠTE: Kako ste kao selektor doživjeli odnos pozorišnih kuća prema Igrama u Jajcu (mislim na interes njihovih rukovodećih ljudi) za ovaj festival?

KRSMANOVIĆ: Ne uvijek pozitivno. Osjećam da rukovodstva pozorišnih kuća ne doživljavaju u potpunosti ovaj naš nacionalni festival kao svoj. Nekada su Igre bile završna smotra na kraju pozorišne sezone i nagrade na njima su bile prestižne i presudne kod afirmacije statusa pozorišne kuće, čak i finansijskog. Danas to nije u potpunosti tako. Ige su sada na teretu samo gradu Jajcu, i na neki način one su lokalni festival za koji odgovara samo grad Jajce i rukovodstvo Doma kulture Jajce, umjesto da budu nacionalni festival za koji bi trebala biti odgovorna država. To je još jedna od naših društvenih anomalija na koje valja ukazivati i protiv kojih se treba boriti, ne samo dobrim predstavama, već i na sve druge načine.

POZORIŠTE: Suvišno je govoriti o važnosti Pozorišnih/kazališnih Igara ne samo za pozorišnu umjetnost u BiH, već i za njenu kulturu općenito. Šta bi, po Vama, bio pravedan odnos prema vrijednostima koje ovaj festival nosi, prema njegovom statusu u kulturi (i nesrazmjeru u materijalnoj podršci) i da li postoji način da se izgradi (ili vrati) svijest o tome šta su Igre u Jajcu?

KRSMANOVIĆ: Nekada smo imali Zajednicu profesionalnih pozorišta BiH koja je bila organizator i nosilac svih aktivnosti oko organizacije Igara, a grad Jajce i Dom kulture su bili samo tehnička i logistička podrška Igrama. Imali smo i Fond kulture (SIZ) koji je bio odgovoran za materijalnu podršku, kao i ministarstvo kulture koje je vodili kulturnu politiku. Danas sve to nemamo. I iskreno, bojim se da ako u gradu Jajcu dođe do personalnih ili političkih promjena, moglo bi se desiti da neko novi, neodgovoran i nezainteresovan za Igre i kulturu uopšte, ugrozi njihov opstanak. To bi bilo tragično, ne smijem ni da pomislim na takav tok događaja, ali, na žalost, u ovoj Zemlji su propadale i mnoge druge stvari, pa zašto ne bi i Igre! Dramatično, ali, na žalost moguće! Ove riječi izgovaram kao upozorenje, a ne kao slutnju! Želim Igrama nove uzlete, jer svi ih zaslužujemo.

Razgovarao: Kemal BAŠIĆ