OSVRT NA 10. BUGOJANSKO LUTKARSKO BIJENALE

Piše: Benjamin KONJICIJA

Od 9. do 13.9.2019. godine u Bugojnu je održano 10. izdanje Bugojanskog lutkarskog
bijenala na kojem je publika svih uzrasta imala priliku pogledati šest predstava u
takmičarskom i dvije u pratećem programu. Pored predstava otvorena je izložba “Maske”,
Salihe Hajrić, održana radionica “Manipulacija lutkom i analiziranje njenih mogućnosti” pod
vodstvom Maje Lučić Vuković, na kraju koje su učesnici i učesnice radionice prezentirali niz
lutkarskih etida nastalih kroz rad na radionici, te javna čitanja tekstova studenata dramaturgije
Akademije umjetnosti Banja Luka i Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo. Također su
održani i okrugli stolovi na kojima se razgovaralo o predstavama te jedan na temu “Bijenale,
jučer, danas, sutra” na kojem je razgovarano o historiji festivala i planovima i prijedlozima za
njegovu budućnost. Tradicionalno i na ovogodišnje Bijenale pozvane su predstave iz država
bivše Jugoslavije i to: “Zatvorenik i Šestoprsti”, Pozorišta mladih Novi Sad, “Nezaboravak”,
Dječijeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, “Korenčkov Palček”, Mini teatera
Ljubljana, “Tobi”, Teatra za decu i mladince Skopje, “Zmaj i princeze”, Lutkarskog kazališta
Mostar i “Mačak u čizmama”, Dječijeg pozorišta Republike Srpske Banja Luka. Svaka od
ovih predstava je u svojim državama osvojila značajne nagrade u protekloj godini, što je bio
jedan od uslova za učešće. U ovom osvrtu fokusirat ćemo se na prve tri u programu.

Postoji predrasuda da je lutkarsko pozorište isključivo namijenjeno djeci. Iako pripadnost
dječijem teatru ni u kojem slučaju ne umanjuje vrijednost bilo koje pozoršine predstave, treba
imati na umu da lutkarstvo nije rezervirano samo za dječiji teatar. Tematika kojom se bavi
predstava “Zatvorenik i Šestoprsti”, u režiji Dmitrija Vihreckija, koja je otvorila takmičarski
program, podsjetio nas je da lutkarski teatar može itekako progovoriti o izrazito složenoj
tematici. Velika dvorana Kulturno-sportskog centra Bugojno utonula je u potpuni mrak.
Postepeno se pred nama pojavljuju dvije ljudske siluete da bi na kraju bio razotkriven prostor
koji odiše post-apokaliptičnom atmosferom: Mračna oštećena polukupola, tlo je prekriveno
otpacima ko zna čega, sijalice koje svijetle toplom svjetlošću koja kontrastira sivilu
okruženja… A u tom prostoru dvije kokoši koje razgovaraju o okrutnosti bogova, slijepim
fanaticima i svijetu koji postoji izvan njihovog svijeta. Isprva predstavu posmatramo kao
naučnu fantastiku ili orvelovsku anti-utopiju, ali se sve ovo čini nekako poznatim. Ubrzo
shvatamo i zašto; nalazimo se u kokošinjcu. Okrutni bogovi koji nam se gade smo mi ljudi, a
kokoši sa kojima se saosjećamo su naša hrana. Predstava je nastala po motivima priče ruskog
autora Viktora Peljevina, poznatog po spajanju elemenata pop kulture i ezoteričnih filozofija u
pričama koje se oslanjaju na konvencije naučne fantastike. “Zatvorenik i Šestoprsti” počinje
protjerivanjem Šestoprstog iz društva. Šestoprsti se susreće sa Pustinjakom, koji je za razliku
od ostalih spoznao svijet u kojem živi, uspio savladati jezik bogova i shvatio da se kokoši
lijegu iz jajeta. Šestoprsti i Pustinjak planiraju bijeg iz kokošinjca tako što će savladati
tajanstvenu pojavu zvanu let. Na svome putu oni prolaze kroz svijet u kojem žive i
razotkrivaju sve njegove pojedinosti. Ovo pomijeranje perspektive se u predstavi na više
načina kroz ponekad duhovite, a nekada zastrašujuće slike naglašava. Sam dizajn lutaka za
koji je zaslužan Oleg Katorgin, ujedno i scenograf i kostimograf predstave, govori mnogo:
Kokoške fanatici iako predstavljaju deset likova, tehnički su samo dvije lutke kojima
upravljaju dva animatora. Ljudi su prikazani kao groteskne figure, neprirodnih usporenih
pokreta i glasanja, što sigurno i jesmo gledano iz perspektive jedne kokoške. A okretanje
pilića na ražnju u isto vrijeme je smiješno ali i morbidno uzmemo li u obzir da se na ražnju
potencijalno okreću junaci koje bodrimo. Međutim, iako domišljata, atmosferom zanimljiva,
ova predstava nije bez mana. Veliki problem je animacija lutke i tekst koji one izgovaraju. Od
samog početka veliki broj informacija je dat dvijema lutkama za izgovoriti, što funkcioniše
vrlo kratko. Međutim, previše teksta postepeno ubija lutke koje su uglavnom statične i čija je
kretnja ograničena na neprestano otvaranje i zatvaranje kljuna. Režiser je pokušao predstavu
oživjeti povremeno lutkarski ilustrirajući ono o čemu likovi govore. Ali ni to nije dovoljno da
bi jedna lutka mogla pretpjeti onoliku količinu teksta koja joj je data. Još jedan problem
predstavlja i odnos animator-lutka. Odnos koji nije uvijek obavezan za uspostaviti, ali je
uvijek zanimljiv. I režiser ga u ovoj predstavi uspostavlja, ali ga ostavlja nerazrađenim i
nejasnim. Na početku sam spomenuo ljudske siluete koje su prvo što vidimo u predstavi.
Siluete koje vidimo su animatori. Animatori su odjeveni kao radnici u jednoj peradarskoj
farmi, noseći zaštitne maske na licu i radnička odijela. Međutim, iako otvara veliki broj
mogućnosti, smisao ovih kostima ostaje potpuno nejasan. Predstava “Zatvorenik i Šestoprsti”
osvojila je nagradu stručnog žirija za cjelokupnu likovnost. U predstavi su igrali: Ivan Đurić,
Slobodan Ninković, Aleksa Ilić, Saša Stojković i Neda Danilović.

I dok nas je “Zatvorenik i Šestoprsti” podsjetio da lutkarstvo nije rezervirano isključivo za
djecu, predstava “Nezaboravak”, u režiji Petra Kusa, nas je uputila na činjenicu da dječija
predstava ne mora uopće da bude banalna i da se može baviti itekako ozbiljnim temama.
Predstava prati odnos djeda i njegove unuke Lucije. Djed koji je u svojim godinama jednako
razigran kao i Lucija, postaje zaboravan, počinje vidjeti stvari kojih nema i na trenutke ne
prepoznaje bliske mu ljude. Dok Lucijinu majku djedovo stanje brine, što izaziva frustraciju i
ljutnju sa njene strane, jedino Lucija može da se poveže sa djedom i to u zajedničkom
doživljaju igre. Sve glavne likove igraju glumice i glumci, dok se predmeti u prostoru i lutke
animiraju kako bi bio predstavljen svijet sagledan iz djedove perspektive. Recimo, kada se
djed pogleda u ogledalo, ne vidi sebe nego nepoznatu utvaru, u ovom slučaju lutku, koja
oponaša njegove kretnje. I kako vrijeme odmiče, tako se i lutka mijenja i biva sve apstraktnija
i nepoznatija. Predmeti koji su inače imali jednu funkciju, u djedovom svijetu dobivaju nove.
Televizor postaje veš mašina, kišobran postaje tuš, vrata frižidera postaju ulazna vrata u kuću,
pertle za cipele su špageti i ostalo. Ono što je jasno vidljivo u ovoj predstavi jeste gradacija
svih nadrealnih prizora, zahvaljujući kojoj publika biva postepeno uvedena u svijet koji se sve
više i više razlikuje od onog realnog u kojem priča započinje. Uz jake promjene svjetla,
kombinacijom različitih lutkarskih tehnika, na vizualno uzbudljiv i poetski način, nadrealno
postepeno nadilazi realno. I jedino što na kraju ostaje je mogućnost igre. Jedan od posljednjih
prizora je igra sjena koja nas vraća u djedovo djetinjstvo i na koncu djedova smrt
predstavljena kroz umiranje lutke. Odluka da se na ovaj način predstava završi kao da
podcrtava čitavu priču. Kao što se dječijoj publici kroz lutku tragičan prizor prikazuje na blaži
način, tako shvatamo i da je djedovo viđenje svijeta kroz suludu igru odbranbeni mehanizam
protiv izgubljenosti koju kod njega prouzrokuje demencija. Glavni adut ove predstave je način
na koji se djeci izlaže jedna ozbiljna tema, a očigledno je da predstava vrlo dobro funkcioniše
kod djece s obzirom da je dječiji žiri upravo ovoj predstavi dodijelio nagradu. U predstavi su
igrali: Ivica Lučić, Kristina Fančović, Aleksandra Colnarić.

U nešto intimnijem okruženju male sale KSC Bugojno Mini teater Ljubljana izveo je svoju
predstavu “Korenčkov Palček” ili “Palčić Mrkva”, zasnovanu na tekstu Svetlane Markovič, a
u režiji Roberta Walta. Mini teater je ovom predstavom pokazao šta je istinska moć lutkarskog
pozorišta, a to je da nas, koristeći malo uvede u jedan ogroman i šarolik svijet. Scena se
sastoji svega iz jednog malog pulta, koji se maksimalno koristi da bi predstavio niz različitih
lokacija. A samo jedan animator, Jose, koji upravlja svim lutkama, uvodi nas u čarobni svijet
patuljka Korenčkovog Palčeka ili Palčića Mrkve i njegove prijateljice Sapramišice. Nakon što
se Mrkva i Sapramišica posvađaju, Mrkva odlazi od kuće u nepoznati svijet. Putem susreće
razne druge likove: suncokrete, zmiju Jarmilu, kukavicu, patuljka Praprotnika i svog prijatelja
Črnomiška. Mrkva se bori sa svim preprekama na putu i savladava svoje strahove, da bi na
koncu shvatio da mu nedostaje njegova prijateljica Sapramišica, sa kojom se ujedinjuje na
kraju predstave. Koncept kojim se vodi ova predstava u potpunosti opravdava jednog
animatora, koji uspješno animira sve lutke, dajući svakoj karakteristične i jedinstvene kretnje i
glasove. Često, kada upravlja jednom lutkom pa nije u mogućnosti da upravlja drugom, Jose
prvu ostavlja da statično stoji u jednoj pozi. Ovaj princip se vrlo brzo prihvata, a asocira na
dječiju igru sa lutkama. U jednom navratu se ova ideja i potvrđuje, kada se animator direktno
upliće u priču obraćajući se lutkama. Prostor za dalju razradu ovog koncepta postoji, ali
predstava i ovakva kakva jeste zadivljuje pokazujući šta sve samo jedan animator može
napraviti. Osim što animira lutke te publiku razigrano, uz brze promjene vodi kroz priču, Jose
uživo pjeva sve songove. Stručni žiri je glumcu opravdano dodijelio Nagradu za najbolju
glumačko-lutkarsku interpretaciju.

Nakon što sam pogledao sve predstave na festivalu i ispratio ostali program, mogu
zaključiti da je jubilarno Bugojansko bijenale čist dokaz važnosti lutkarskog pozorišta za
zemlje regiona. Predstave u programu bile su raznovrsne i svaka pojedinačno imala je nešto
važno za ponuditi. A publika, koje ni jedan dan nije manjkalo, ukazuje na potrebu za jednim
ovakvim događajem.