O popratnom programu jubilarnog X lutkarskog bijenala u Bugojnu

Piše: Emina KOVAČEVIĆ

 

Od 9. do 13. septembra 2019. godine u Bugojnu je odžano jubilarno X lutkarsko bijenale. Prema tradiciji, u takmičarsku selekciju festivala ušlo je šest najuspješnijih predstava iz cijelog regiona –  “Zatvorenik i Šestoprsti”, Pozorišta mladih Novi Sad, “Nezaboravak”, Dječijeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, “Korenčkov Palček”, Mini teatra iz Ljubljane, “Tobi”, Teatra za decu i mladince Skopje, “Zmaj i princeze” Lutkarskog kazališta Mostar i “Mačak u čizmama”, Dječijeg pozorišta Republike Srpske Banja Luka. Pored kvalitetne takmičarske selekcije, bugojansko bijenale odlikuje bogat i raznovrstan popratni program, koji je jednako važan kao i takmičarski dio, i izdvaja ga u odnosu na većinu ostalih pozorišnih festivala u Bosni i Hercegovini.

Izložba “Maske” Salihe Hajrić

Festival je otvorila izložba skulptura mlade bugojanske umjetnice Salihe Hajrić pod nazivom “Maske”, kao i radova polaznika radionice koju je organizirala u sklopu KSC Bugojno. O samoj izložbi umjetnica kaže: “Serijom radova pod nazivom Maska želim prikazati vlastiti put čišćenja i obraćanja, kao i novog početka rađanja; započeti sam od sebe, priznati sebi istinu o sebi, prihvatiti sebe. Ali također želim da potaknem mlade ljude iz Bugojna da pokažu svoje umjetničko stvaralaštvo. Gipsanim gazama uzimamo otisak s prednjeg dijela glave, i kreiramo masku koju će svako sebi dizajnirati. Predviđeno je da svi oni koji imaju skrivene umjetničke talente napreduju, te svoje rezultate predstave na izložbi koja je otvorila Bugojansko lutkarsko bijenale. Likovna i primjenjena umjetnost obuhvata program umjetničkog izražavanja kroz primjenu raznih tehnika, usmjeren na kreativan rad kroz istraživanje i eksperimentisanje materijalom. Akcenat se stavlja na stvaralački proces, a ne na likovni rezultat.” Autoricin koncept podrazumijevao je da izloženi radovi ne budu potpisani, ni njeni vlastiti, kao ni radovi polaznika radionice. Na ovaj način je umanjen pritisak eksponiranosti koje podrazumijeva javna izložba.

Pleti mi, dušo, sevdah – trijumf kolektiva

Nakon izložbe, publika je imala priliku pogledati i prvu predstavu Bijenala, izvan takmičarskog programa. Riječ je o kolektivnoj diplomskoj predstavi studenata sa Akademije za umjetnost i kulturu iz Osijeka naslovljenoj “Pleti mi, dušo sevdah”, nastaloj podmentorstvom Tamare Kučinović i Maje Lučić-Vuković, a u njoj su sudjelovali: Anna Jurković, Tena Milić Ljubić, Matea Bublić, Maja Lučić Vuković, Domagoj Ivanković, Andro Damiš, Luka Stilinović i Gordan Marijanović.

Sevdalinka kao muzička forma specifična je za područje Bosne i Hercegovine. Osim duboke osjećajnosti, svaka sevdalinka podrazumijeva i priču ispričanu kroz stihove, u kodu usmene pripovjedačke tradicije. Talentirana klasa osiječke akademije prepoznala je dramski ali i lutkarski potencijal koji sevdalinka nosi u sebi. Dramaturški ova predstava podijeljena je u epizode, zasebne cjeline od kojih je svaka zasnovana na jednoj specifičnoj sevdalinci.  Sevdah, ili karasevdah, teško prevodiva riječ koja znači duboku čežnju, crnu žuč, ljubav i žudnju, ono je što tematski objedinjuje te epizode. Kao okvir, odabrali su kompoziciju “Pjevat ćemo šta nam srce zna” Damira Imamovića, koju je 2016. godine na svom albumu Damar izvela Amira Medunjanin. Sam izbor pjesama po epizodama obuhvata kako izvorne sevdalinke, tako i sevdalinke iz druge polovine dvadesetog stoljeća, kao i autorske, savremene sevdalinke Damira Imamovića, čime se podražava bezvremenska i svevremenska kvaliteta ovog muzičkog fenomena. Mladi glumci sami su uradili muzičke aranžmane, pokazujući visok nivo muzičkih kompetencija svih članova ansambla, kako u vokalnim izvedbama, tako i u instrumentalnoj pratnji.

“Pleti mi, dušo, sevdah” predstava je koja istražuje različita tkanja od istog pletiva, to jeste, različite manifestacije sevdaha. Postavljena je kamerno, intimno, a čitava scena vizualno podsjeća na stan za tkanje, odnosno, razboj. Lutkarskim elementima simbolistički aspekt sevdaha oživljava na sceni. Lutaka, u konvencionalnom smilsu te riječi, nema. Umjesto toga, na sceni su prisutni brojni “obični”, svakodnevni predmeti, koji u stvarnosti teško da imaju neko značenje. Upravo tim neživim objektima, predmetima, poput harmonike, ključeva, jabuka ili cipela, glumci vrlo vještom animacijom, koja često počiva na igri čitavog kolektiva, udišu život. Harmonika počinje da diše. Cipele koje koračaju scenom su majka koja stere veš. Haljina koja se spušta lijepoj Zejni u ruke je njena čežnja za dragim… Crveno pletivo, vunica, istovremeno je i ono što povezuje dvoje zaljubljenih, ali i bol koja zarobljava i ubija majku poginulih sinova. Ona nas pokreće i sputava, i uspostavlja se kao simbol dubokog sevdaha.  Predstava polazi od sitnog veza, vrlo kurpnog plana lutkarske minijature uz sevdalinku “Ah, što ćemo ljubav kriti”, i kreće se prema sve širem planu da bi okončala sa maestralnom interpretacijom jedne od najpoznatijih sevdalinki, “Žute dunje”, tokom koje i najkrupniji elementi scenografije ulaze u igru.

Visokom kvalitetu muzičkih izvedbi i lutkarskih elemenata ravnopravna je i glumačka igra ansambla u kojem je nemoguće istaknuti pojedinca. Svestranost ove grupe mladih, talentovanih umjetnika blista u nepogrešivosti njihove kolektivne igre, što je jedan od najsnažnijih aduta ove predstave. Izvedba na bugojanskom bijenalu ujedno je i prvo gostovanje ove divne predstave o sevdahu u zemlji sevdaha. S obzirom na činjenicu da je predstava urađena kao završni ispit studenata postdiplomskog studija, koji su sada već raštrkani diljem Hrvatske u prvim profesionalnim angažmanima, šanse su nažalost velike da je ovo ujedno bila i njena posljednja izvedba.

Žabac i stranac – Rađanje pozorišne publike

Davne 1969. godine Josip Lešić je opisujući Mostar iskoristio kovanicu “grad opsjednut pozorištem”. Danas ta kovanica mnogo više pristaje uz Bugojno. Osim lutkarskog bijenala, koje nastavlja višedecenijsku tradiciju jugoslovenskog lutkarskog bijenala, u Bugojnu se također održavaju i FEDRA – festival dramskih amatera BiH, kao i TIFBU, Teatarski fest Bugojno. Pored tri festivala, u Bugojnu su aktivne i dvije amaterske pozorišne trupe – FEDRA, koja ima dječiju omladinsku i odraslu grupu, i Ekoart, koje je prvenstveno namijenjeno mladima.

Na ovogodišnjem lutkarskom bijenalu predstavilo se i Dječije pozorište “Eko Art”, sa predstavom Žabac i Stranac, adaptaciji istoimene kratke priče nizozemskog autora Maxa Velthjuisa. Predstava je nastala pod voditeljstvom profesorica Sanje Krnjajić i Azre Huskić, a u njoj su učestvovale Zara Duvnjak, Danijela Ivoš, Selma Huskić, Ines Fuka, Hana Tiro, Lejla Jusufbegović, Iman Pandžo i Ljubica Ištuk. Razigrani ansambl, zamaskiran bojama za lice i jednostavnim kostimografskim elementima, uz domišljatu scenografiju, na maloj je sceni maštovito dočarao svijet zamišljene šume i njenih stanovnika. Posvećenost i entuzijazam koje mlade članice DP “Eko Art” osjećaju prema pozorišnoj umjetnosti očitovala se u njihovoj glumačkoj igri, sa zgodnim i zanimljivimscenskim rješenjima. Očigledno je da su djevojčice uživale stvarajući i igrajući predstavu, jednako koliko je publika uživala u njihovoj razigranosti na sceni.

U eri u kojoj se nastavlja pedesetogodišnja diskusija o smrti pozorišta i postepenom izumiranju pozorišne publike, ova predstava, DP “Eko Art” i čitavo Bugojno zaljubljeno u pozorište, snažan su kontraargument, i prikaz uspješne borbe protiv tog izumiranja. Učestvovanje na lutkarskom bijenalu van takmičarskog programa prikladan je i neophodan podsticaj da mala amaterska pozorišta nastave sa svojim predanim radom i širenjem ljubavi prema pozorišnoj umjetnosti.

Okrugli sto – Bijenale jučer, danas, sutra…

11.9. u 17 sati u galeriji KSC Bugojno održan je i okrugli sto naslovljen “Bijenale jučer, danas, sutra…” tokom kojeg se diskutovalo o historijatu samog bijenala, ponovnom rođenju istog, i nesigurne budućnosti koja čeka ovu vrlo važnu kulturnu manifestaciju. Okruglom stolu su prisustvovali direktor KSC-a, Mirza Idrizović, urednik programa festivala Vehid Duraković, članovi žirija Zoran Đerić, Ria Trdin i Dubravka Zrnčić Kulenović, voditeljica radionice Maja Lučić-Vuković, voditelj okruglih stolova Benjamin Hasić, kao i studenti dramaturgije sa banjalučke i sarajevske akademije – Ognjen Bogdanović, Benjamin Konjicija, Emina Kovačević i Emina Šehić.

Tokom okruglog stola istaknut je značaj i ugled ovog bijenala u prijeratnom periodu. Između ostalog, govorilo se i o neophodnosti da se osnuje društvo lutkarskih umjetnika na državnom nivou, koje bi aktivno učestvovalo u organizaciji i opstanku bijenala kao takvog. Prisutni su razgovarali i o značaju popratnog programa, radionica, i učešću studenata kao jednom od najvažnijih elemenata samog festivala.  Iako, okruglom stolu nisu prisustvovali predstavnici lokalnih, ali ni federalnih vlasti u čijim rukama zapravo leži neposredna budućnost lutkarske republike, očevidno je da kod mlađih generacija postoji interesovanje i ambicija da se izbore za opstanak kako bijenala, tako i kulture, te je okrugli sto završio u optimističnom tonu.

Radionica “Manipulacija lutkom i analiziranje njenih mogućnosti”

Već su prvu večer bijenala u večernjem terminu od 19h sati zainteresirani mogli pristupiti lutkarskoj radionici Maje Lučić-Vuković. Suhoparnost i ozbiljnost naslova radionice “Manipulacija lutkom i analiziranje njenih mogućnosti” razbijena je u prvih pet minuta, nakon što je Lučić-Vuković pred prisutne iznjela najprostije predmete koji se mogu pronaći na gotovo svačijem tavanu, i prosto rekla – “Igramo se morskog dna!” Od tog trenutka, čekići i štapovi postali su morski konjici, kišobrani su bili meduze, starinske pegle i pile postale su ajkule i kitovi, a metlice sitne ribe. U radionici su pored studenata glume sa banjalučke akademije, učestvovali i studenti dramaturgije, profesionalni glumci, kao i glumci-amateri oba bugojanska amaterska pozorišta, i jedna od voditeljica Dječijeg pozorišta “Eko Art”. Širok raspon u godinama i generalnim zanimanjima polaznika vrlo brzo je popunjen kolektivnim angažmanom u igri, aktivnim učešćem u radionici, i direktnim primjenjivanjem znanja stečenog pod vodstvom Maje Lučić-Vuković.

Na kraju su predzadnjeg dana festivala polaznici radionice prezentirali svoje lutkarske minijature, edite, pred publikom, vješto ukomponovane u cjelinu koja je djelovala kao još jedna predstava u svakako bogatom programu bijenala. Osim što su polaznici imali priliku upoznati se sa osnovama manipulacije lutkom, i prepoznavanjem mogućnosti animacije, udisanja života u nežive predmete, pružena im je jedinstvena prilika da se zaljube u lutkarsku umjetnost u neposrednom kontaktu, koju je svih trinaest polaznika radionice nedvojbeno iskoristilo. Često se uz lutkarsku umjetnost nepravedno zna dodati pridjev “umiruća”. Radionice ovog tipa sigurno je čine punom života, otkrivajući zainteresiranima prostranstvo i maštovitost koju ova forma nudi.

Nažalost, uprkos činjenici da radionici jeste prisustvovalo ukupno šest studenata dvije bosanskohercegovačke Akademije scenskih/dramskih umjetnosti, na poziv nisu odgovorili sarajevski i tuzlanski studenti glume, iako je direkcija festivala i njima poslala pozivnice. Moguće je da je do slabog odaziva došlo zbog greške u komunikacijskom kanalu, ali se u svakom slučaju u budućnosti treba dodatno skrenuti pažnja na značaj učešća studenata na bijenalu i na popratnim radionicama.

Četiri scenska čitanja

I ove godine je, prema tradiciji bijenala, upriličeno scensko čitanje lutkarskih tekstova studenata dramaturgije. Uz svesrdnu pomoć polaznika radionice, 12.9. na maloj sceni upriličeno je javno čitanje tekstova “Čovjek što sjenkama govori” Emine Kovačević i “Volevukušeavekmua” Benjamina Konjicije. U petak, posljednjeg dana festivala, pročitani su tekstovi “Internat ili nešto slično” Ognjena Bogdanovića i “Žabe traže kralja u močvari mokroj” Emine Šehić. Riječ je o četiri vrlo različita teksta. “Čovjek što sjenkama govori” je adaptacija autorske bajke, predviđena za stolne lutke. “Volevukušeavekmua” je tekst za ginjol teatar, sa jasnom notom političke angažiranosti. “Internat ili nešto slično” je tekst predviđen za adolescentnu publiku, a tematizira prijateljstvo i odrastanje. “Žabe traže kralja u močvari mokroj” je tekst predviđen za lutke zijevalice, i također ima primjese političke satire.

Pored činjenice da je ova vrsta scenskih čitanja odličan način da se održi kultura domaćeg autorskog teksta, neovisno od toga radi li se o tekstovima za dramsko ili lutkarsko pozorište, prisutni su imali priliku steći uvid u interesovanja i kreativna stremljena mladih bh. dramskih pisaca u postanku. Raznolikost prezentiranih tekstova upućuje na visok stepen interesovanja za lutkarsku formu i razumijevanje iste, što opet ima vrlo optimističan prizvuk u širem kontekstu opstanka lutkarske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, ali i samog Bugojanskog bijenala.

Umjesto zaključka

Bugojno je grad koji već decenijama pokazuje otvorenu ljubav prema pozorištu. Objektivno gledano, Bugojansko lutkarsko bijenale još uvijek nije dostiglo puni potencijal koji posjeduje. Osim zavidne selekcije najkvalitetnijih lutkarskih predstava iz regiona, nedvojbeno je popratni program jedno od najvećih bogatstava koje posjeduje, i koji ga izdvaja od svih ostalih teatarskih festivala na području Bosne i Hercegovine. Od vitalne je važnosti upravo otvorenost prema mladima, prema studentima i srednjoškolcima, kao i dječijoj publici. Na tome počiva opstanak pozorišne kulture u Bosni i Hercegovini.  Utisci učesnika i posjetilaca ovogodišnjeg bijenala ostavljaju dovoljno prostora očekivanjima da će se organizatori potruditi da naredna izdanja ovog festivala budu još uspješnija, kao što i priliči jednoj kulturnoj manifestaciji ovako velikog značaja.