Dogville – doba slike svijeta

Piše: Lamija MILIŠIĆ

Lars Von Trierov Dogville (2003) specifičan je slučaj teatarske dijalektike, kakvu je osmislio Bertolt Brecht, ostvarene u filmskom okružju. Kada se odlučite na transmedijalno prevođenje priče o Dogvilleu iz filma u pozorišnu predstavu, zapravo zalazite u područje odnosa filmskog i pozorišnog jezika – pitanje je da li ćete ta dva semiotička sistema uspostaviti kao zasebne čvorove, ili ćete od njih načiniti jedinstvenu mrežu. U svakom slučaju, predstavu Dogville sarajevskog Narodnog pozorišta, u režiji Lajle Kaikčije a prema dramaturgiji Vedrane Božinović (scenska adaptacija teksta: Christian Lollike),  potrebno je sagledati iz aspekta pozorišnog jezika, no tu strukturu također pokušati povezati sa elementima Von Trierovog filmskog jezika.

Brechtova sklonost ka citiranju, prije no imerziji u dramsku radnju i likove, na koncu dovodi do obnaženosti koda jezika jedne pozorišne predstave, i uspostavlja dijalektiku između koda fikcije i same stvarnosti. Shodno tome, Von Trier ogoljuje kod filmskog jezika, ostvarujući distancu spram radnje i likova, prekid imerzije u filmsku radnju postignut je njenim odustajenjem od podražavanja stvarnosti, postoji namjerna razlika između stvarnog svijeta i filma, film se očito nedovoljno trudi u mimici stvarnosti, njegov trud je upadljiv, njegov trud je ironiziran, a povratno je ironizirana i sama stvarnost. Dakle, Brechtova dijalektika, u vrlo kratkim crtama, ostvaruje ovakav efekt u von Trierovom filmu.

Da li se u pozorištu trebalo rukovoditi brechtovskom poetikom, kako bi se ostvario isti efekat? Pokazalo se da ne. Pri tom polazim od stava da je ovaj efekat u svakom slučaju bitan aspekt priče o Dogvilleu, da se ona kao ironijski skovan komentar ljudskog društva i uloga pojedinaca u njemu ne bi mogla ostvariti uopće bez tog efekta. No, u pozorišnom mediju se ta ironija može postići i bez distance spram radnje i likova na sceni o kojoj Brecht govori. Nijedan od likova u Dogvilleu nije načinjen sa namjerom da se saživite s njim/njom. Ta vrsta distance iskorištena je u ovoj predstavi.

Predstavu je potrebno sagledati iz nekoliko uglova. Prvi od njih odnosi se na elemente prostora i vremena u njenoj strukturi. Prostor je u filmu izoliran, prostor jasnih granica, okružen bijelim svjetlom koje ništi svaki mogući obzor. Dogville je smješten usred ničega – ovo potenciranje granica grada, izolovanog od šireg horizonta, dakle izolovanog od šireg konteksta, stoga jednoznačnog prostora kog je moguće sagledati iz samo jedne proste perspektive, u predstavi je iskorišteno na način da su većinu vremena svi stanovnici Dogvillea prisutni na sceni, u njenom zadnjem dijelu, ili naprijed, ako vode neki za radnju bitan razgovor. Prostor grada je na taj način skučen, uramljen u pozorišnu scenu, a vrlo lako je mogao biti prožet na više dramskih scena – isparčan na pojedinačne kuće mještana Dogvillea. No, tom isparčanošću bi se pružila prilika za različite perspektive gledanja na Dogville, na različite kontekste egzistencije njegove društvene zajednice. Stoga predstava, pozorišnim sredstvima analognim onim filmskim, uspješno dočarava atmosferu naslovnog gradića: svaki susret para ili manje grupe ljudi u prednjem dijelu scene u pozadini ostavlja vrebajuća tijela ostatka dogvilleovskog građanstva.

Protok vremena se u filmu naglašava sporadičnim replikama, na primjer, sekvencama govora lika slijepca dok opisuje igre sjena u određeno vrijeme dana. Ironijskim tonom se naglašavaju idilične kretnje sunca, koje kao da dokazuju stihijsko obitavanje Dogvillea na ovom svijetu, njegovu nepobitnu pripadnost prirodnom poretku. Trenutak u kom Grace razmiče zavjese u slijepčevoj kući nije predviđen rutinom mještana Dogvillea. Ovo narušavanje pomenute stihije u filmu je zabilježeno nijemom scenom jake sunčeve svjetlosti koja prolazi kroz okno, kao široka zraka svjetlosti oponirana inače jednoličnom svjetlosnom bezdanu koji okružuje dogvilee u gotovo svakom kadru. U predstavi je u datoj sceni iskorištena široka tabla i jedan od crteža koji su kredom nacrtani na početku predstave. Ova scenerija referira na bijelom bojom iscrtane granice kuća, koje vidimo na filmu, i također ide ruku pod ruku sa pomenutom poetikom skučenosti – svaki od mještana upisuje sebe u tablu, crtežom koji sabire njegovu ulogu u društvu. Tako predstava jednostavnim teatarskim rješenjem održava dragocjenu ironiju priče o Dogvilleu – umjesto jednoličnog blještavog horizonta, postavljena je tabla i na nju nacrtan prozor. Kvaka je u tome što već na početku predstave publika sluti, a to joj se sigurno i dokazuje u posljednjoj sceni, da su svi likovi u predstavi egzistencijalno povezani sa crtežima na ploči – tačnije rečeno – da su ti živi ljudi, s kojima dijelimo pozorišni prostor, ne samo simbolički upisani u tablu, već da osim tih tragova krede okopnjava svaki trzaj života likova, oni postaju strogo uštimani simbol, čak njegova blijeda kopija.

Umjesto da crtež bude citat o čovjeku, čovjek se ljušti, postaje citat simbola. I u tome je distanca spram likova koju predstava Dogville ostvaruje, u tome je i svojevrsna dijalektika živih tijela i ikoničnih crteža koji se na sceni jednače.

Sljedeći bitan aspekt predstave svakako je način na koji je riješen problem sveznajućeg naratora, s kojim smo upoznati kao gledaoci Von Trierovog ostvarenja. Narator filmskoj radnji pridaje narav bajke, još više naglašavajući crno-bijeli moral koji vlada Dogvilleom, uz povremene ironične komentare na postupke mještana. Predstava  ne pribjegava ovom božanskom glasu naratora, već svaki od glumaca naizmjenično izvodi scenu pripadajuću svom liku uz ekskurse u kojima igra ulogu naratora. Ovime se gubi ponešto od dihotomije fiktivnog svijeta koju postiže film, a to je raslojenost na biblijski i mitski univerzum (kako navodi A. Brighenti u tekstu „Dogville, or, the Dirty Birth of Law“). Narator filmu pridaje ton biblijske pripovijesti o idiličnom gradiću, brižno posvećujući pažnju svakom od likova, pri tom zapravo ne suosjećajući s njima, već tobože naklono pripovijedajući o njihovom rutinskom, poslušnom životarenju. Tako on u biblijsku sliku svijeta, koja je bremenita pojedincima kao jednakovrijednim i jedinstvenim, nezamjenjivim članovima zajednice, postepeno uvodi mitsku sliku svijeta, tj. ideal kolektiviteta koji zahtijeva bezlične radnje, bezličnost ljudske zajednice u korist onog što se vrjednjuje kao smisleni život.

Obzirom na ovu raslojenost uređeni su svi likovi Dogvillea – simultanost individualnosti i bezličnosti sredstvo je postizanja brechtovske dijalektike, odustajanja od imerzije. U predstavi, svi likovi osim Grace preuzimaju ulogu naratora, stoga se on manifestuje kao njihova kolektivna riječ, ipak ne uspijevajući da uvuče te iste likove u mitski svijet bezličnosti. Mještane i dalje doživljavamo kao individue, njihovi glasovi su međusobno različiti i ponaosob primjetni, a samu Grace kroz predstavu pratimo s empatijom i budno pratimo skrivenu priču o njenom životu. Naspram pasivnosti i stoga tragičnosti njenog lika u filmu, predstava niže nekoliko scena u kojima Grace pruža svjestan, aktivan otpor spram običaja Dogvillea (scena u kojoj istuče Jasona i niz scena pred kraj predstave). Time se težište sa njenog suosjećanja prema mještanima (kakav je slučaj u filmu), u predstavi premješta na samu publiku, koja sada suosjeća sa Grace i čeka njenu konkretnu reakciju. Tako slabi mitska strana koju nalazimo u Von Trierovoj viziji.

Međutim, individualnost likova jenjava kako predstava odmiče, i to zahvaljujući vješto dočaranoj rutini, ustaljenim zaduženjima koja svakom od njih služe kao ukalupljeni smisao života. Ova rutina popraćena je ne samo opetovanim pokretima glumaca na sceni, već i kroz replike i opetovane razgovore koje jedni s drugima vode. Ansambl predstave čine: Amra Kapidžić (Grace), Kemal Rizvanović (Tom), Ejla Bavčić Tarakčija (Vera i mama Ginger), Sanela Pepeljak (Martha i gđa Henson), Merima Lepić Redžepović (Liz i Jason), Ermin Sijamija (Chuck i Boss), Aldin Omerović (Jack i gops. Henson), Slaven Vidak (gosp. Edison i Ben), te Mak Čengić (Bill, policajac, gangster); a objedinjuje ih zajednička snaga glumačke uigranosti, koja vas na koncu dovodi pred raščarano lice dogvilleovskog društva, pred facu koja vam možda previše sliči. No, da bi vas doveli do tog grotesknog naličja, glumci su morali krenuti od pitomog lica koje vas na izvjestan način razoružava putem tog vješto ukukuljenog smisla nad kojim svi njihovi likovi bdiju. Njihove radnje i navike se u biti ne mijenjaju do kraja predstave, nova je samo reakcija na nepoznatog gosta, na Grace, a taj gost prosto iziskuje određenu reakciju pitomog lica, iziskuje nasilje. I to nasilje građani Dogvillea shvataju kao dio svog stihijskog bivanja, sebe i dalje smatraju „dobrim ljudima“. Genij glumačkog ansambla predstave Dogville svakako je u predanosti izvedbi vrlo specifične forme ljudskih bića – kako sam već napomenula, to su oronuli ostaci ljudskih karaktera, oni samo liče na ljude, a mnogo su više od dramskih funkcija – jer se svaki karakter pojedinačno transcendira u lik specifičnog društvenog kolektiva.

Ovdje dolazimo do ključne razlike između predstave i filma. Glumci su u predstavi utjelovili mještane Dogvillea sa jasnom namjerom da tragove njihove nasilne naravi publika prepozna

u samoj sebi. Tu se savija ona dotad uspostavljena distanca spram tih likova, i mada ponekom didaktičkom replikom pred kraj predstave likovi (tada u ulozi naratora) pozivaju na ovaj trenutak prepoznavanja, postupci mještana Dogvillea i količina nasilja za koju su sposobni ostaju daleki. Umjesto toga, zbog odluke da se Grace daju ti trenuci u kojima se ona jasno protivi nametnutoj ulozi žrtvenog janjeta, kojom Dogville želi prevazići u sebi potaknute nasilje i nemir, publika prema glavnoj junakinji osjeća empatiju. Dakle, u toj uspostavljenoj crno-bijeloj slici svijeta, Grace se jasno prepoznaje kao bijela strana, time se konačno lomi distanca koju je predstava neko vrijeme održavala. Amra Kapidžić uspješno iznosi ulogu Grace sukladno ovoj ideji pa i nasilje koje na kraju počini čini se zadovoljavajućim skončanjem sudbine Dogvillea, Graceinom tihom pobjedom.

Zadržimo se još na tom nasilju kao jednom od najvažnijih aspekata, budući da mu predstava dosta drugačije pristupa nego film. U filmu se svako nasilje jednako manifestuje, da bi se održala poetika distance. U predstavi, nasilje koje Grace trpi popraćeno je postepenim buđenjem glasa glavne junakinje, koje Amra Kapidžić iznosi savršenim taktom, održavajući Graceinu staloženost od prve do posljednje scene, a što se možda može učiniti nelogičnim, obzirom na nasilje koje prvotno trpi. Međutim, ta staloženost kulminira samim krajem predstave i načinom na koji Grace donosi konačni sud Dogvilleu za sve što su joj učinili. Ove posljednje scene su u filmu prepuštene njenom ocu, ubistvo koje ona počini sasvim je lično i ostavlja Grace u samozatajnosti u kojoj ju srećemo na početku filma. U predstavi, njeno je nasilje u opoziciji s onim dogvilleovskim, ono nas vraća na onu distancu spram likova na sceni, vidimo ih kao simbole na ploči, živi ljudi brišu se pokretom ruke, ne ostavljaju nikakav trag.

NARODNO POZORIŠTE SARAJEVO

DOGVILLE

Premijera: 06.11.2019.

Režija: Lajla KAIKČIJA

Dramaturgija: Vedrana BOŽINOVIĆ

Igraju:
Amra KAPIDŽIĆ, Kemal RIZVANOVIĆ, Ejla BAVČIĆ, Sanela PEPELJAK, Merima LEPIĆ-REDŽEPOVIĆ, Ermin SIJAMIJA, Aldin OMEROVIĆ, Slaven VIDAK i Mak ČENGIĆ.