Animirati manipulaciju

Piše: Emina KOVAČEVIĆ

Drugu večer 36. Kazališnih/pozorišnih susreta u Brčkom, izvedena je predstava “Majka ili Sve lutke idu u raj” mlade dramatičarke Nedžme Čizmo, u režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović, Sarajevskog ratnog teatra. Ova predstava po je dašak svježine na bh. teatarskoj sceni, s obzirom da se radi o sasvim marginaliziranoj formi lutkarskog teatra za odrasle. Pored toga, taj oblik teatarskog izričaja u ovom slučaju srastao je sa idejom teksta, koji se bavi pitanjem manipulacije i zarobljenosti djece u nametnute narative svojih roditelja.

U lutkarstvu, osjetna je razlika između manipulacije i animacije lutke. Manipulirana lutka je samo instrument, tehničko sredstvo pogodno za ilustraciju, apsolutno potčinjeno volji “manipulatora”. S druge strane, animirati lutku doslovno znači udahnuti joj dušu, učiniti neživo živim, te tako govorom i pokretom lutku, sa svim njenim ograničenjima, oživjeti na sceni. “Majka ili Sve lutke idu u raj” je priča o dvije žene koje su odrasle mimo stvarnosti, duboko upletene u paukovu mrežu svilenih čarapa – manipulacija njihove vlastite majke. One su na izvjestan način izmanipulirane lutke iz kojih je kroz dugoročno zlostavljanje istisnut skoro svaki vid individualne misli. Sve što nije po volji Majke je grijeh, a ko griješi ide u pakao. Jedini odmak koji njih dvije imaju od svog zarobljeništva u tom tavanu u nepoznatom gradu, daleko od očiju ljudi, jeste igra sa krpenim lutkama, koje same izrađuju. Majke, čini se, odavno nema, ali njen duh je toliko duboko ukorijenjen u njihovu svijest, utoliko da je ona uspjela nadživjeti vlastitu smrt. Arhetipski elementi ove priče, kao i metaforična priroda lutke, otvaraju prostor različitim čitanjima ideje teksta. “Sve lutke idu u raj” može se protumačiti kao ideja da svi oni koji su mimo svog izbora postali nečije lutke, nisu odgovorni za svoje grijehe. Oprošteno im je jer nisu imali ni priliku da se kreću, govore i čine bilo šta mimo volje njihovog glavnog manipulatora, svetog arhetipa majke koji je dato povjerenje iznevjerio.

Dvije sestre, Sanjicu i Anicu, igraju Belma Lizde-Kurt i Aneta Grabovac. Važno je napomenuti da je Lizde-Kurt u predstavu uključena godinu dana nakon premijere, te da je njenim dolaskom predstava zapravo doživjela novu premijeru. Koristeći se elementima groteske, stiliziranim ekspresivnim pokretima, depatetizacijom kroz vješto doziranu upotrebu klovnovske igre, Lizde-Kurt gradi kompleksan lik starije sestre – saučesnice u igri i zaštitnice. Pored toga, ona je jednako vješta i u animaciji lutaka. Nasuprot njene intenzivne izvedbe, postavljena je nešto svedenija igra mlade Anete Grabovac, čiji unutarnji sukob jeste glavno ušće čitavog dramskog aktiviteta kojeg u dramu unosi Sanjica Belme Lizde-Kurt. Kontrast izmeđut Sanjice i Anice, koji jeste prisutan u tekstu, kroz glumačku igru postaje još izraženiji i utemeljeniji. Pored Lizde-Kurt i Grabovac, u predstavi je kao animatorica lutaka učestvovala i Jasminka Požek Božuta.

Primjetne su ekspresionističke karakteristike scenografije, kostima i lutaka (Adisa Vatreš Selimović), muzike (Kaća Hadžifejzović) i scenskog pokreta (Branko Banković). Takvo stilsko profiliranje i ujednačenost svih elemenata predstave komplimentira melodramatskim karakteristikama dramskog teksta. Melodrama počiva na crno-bijeloj slici svijeta intenzivnih kontrasta, i na visokom stupnju ekspresivnosti emocija ključnih likova. Jedan od načina na koji se melodrama može ispravno pročitati, i na koji se može izbjeći zamka patetičnosti ovog žanra, upravo je oslanjanjem na ekspresionistička rješenja.

U režiji Zrnčić-Kulenović, manipulacija kao apstraktni pojam i ključni tematski krug ovog teksta, uspješno su animirani na sceni, prvenstveno zahvaljujući sjajnoj glumačkoj i lutkarskoj igri Belme Lizde-Kurt i Anete Grabovac. Ova predstava je također značajna jer je otpor izumiranju lutkarske umjetnosti u Sarajevu, i ostavlja prostor za nadu da će inspirisati još mladih umjetnika da istraže lutkarsku formu i osjete čari i mogućnosti tog teatarskog oblika.