Nemogućnost bijega od nametnute stvarnosti

Piše: Emina ŠEHIĆ

Drugu večer 36-ih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom publika je imala priliku pogledati predstavu Sarajevskog ratnog teatra SARTR „Majka ili sve lutke idu u raj“ u režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović, prema tekstu Nedže Čizmo. Komad govori o manipulativnim porodičnim odnosima i mentalnim oboljenjima kao posljedicama zatočeništva unutar toksične sredine. Samim redateljskim konceptom predstava, pored elemenata dramskog pozorišta, koristi i lutkarsku tehniku. Iako se lutkarski teatar smatra namijenjemnim prvenstveno dječijoj publici, unutar ovog komada lutke predstavljaju odraz vizije, mašte ali i trauma odraslih ljudi. Dvije sestre Anica (Belma Lizde Kurt) i Sanjica (Aneta Grabovac) se nalaze zatočene u prostoru koji liči na umobolnicu ili sirotište iz kojeg ne mogu izaći. Unutar tog prostora, koji podsjeća na unutrinu jednog organa satkanog od tankih nerava, one kreiraju vlasiti svijet koji je ispunjen njihovim najvećim strahovima i patnjama, ali i požudama i željama. Kroz zaštitnički odnos starije sestre prema mlađoj, prikazuje se manipulativni odnos majke prema njima dvjema, te vidimo da je upravo ona uzrok svih njihovih trauma. Strah i nemogućnost pokreta izvan imaginarnih zidina je duboko ukorijenjen u njihove nerve, a glas njihove majke duboko treperi kroz svaku njihovu ćeliju. Različitost karaktera ove dvije sestre se ogleda kroz Sanjicin strah od riječi njene majke da ne smije griješiti i da će zbog toga završiti u paklu, dok je njena starija sestra svjesna torture koja se vrši nad njima i pokušava osloboditi Sanjicu od ograničenja koja su ispunila čitav njihov mikrokosmos. Kontrastu među likovima je uveliko doprinijela scenska igra ove dvije glumice koje su svojom energijom potaknule osjećanje empatije ali i straha odraza nas samih u likovima sestara. Bijeg iz hororistične realnosti je igra, upravo ona u kojoj su lutke glavni likovi, koje je animirala Jasminka Požek Božuta. Kroz igru vidimo da obje sestre maštaju o udaji za lutka Zlaju. Između njih se razvija djetinjasti sukob o tome koja će se udati za njega. Anica koristi lik majke da bi Sanjica pristala na to da je posluša i da je se prestane bojati. One naizgled sanjaju o običnim, posve ljudskim stvarima, o vjenčanju, o putovanju na more, svemu onom što je pojedincima koji su zavezani unutar prostorija umobolnice nedostižno. Atmosferi predstave je uveliko doprinijela muzika Kaće Hadžifejzović koja savršeno oslikava maštu likova, ali i unutarnje stanje svijeta zatočeništva. Tema ovogodišnjeg festivala „Zatočeni u prošlosti“, je u ovom komadu prikazana kroz zatočeništvo nas samih, koji smo ponekad nesposobni na to da pristanemo da povjerujemo u to da smo samo nečije lutke, sredstva kojima neko iznad manipulira.