Pijana predstava Gradimira Gojera

Piše: Emina ŠEHIĆ

“Delirium tremens je akutna epizoda deliriuma i najčešća je psihoza kod alkoholičara. Za vrijeme delirium tremensa mogu se javiti halucinacije, opća dezorijentiranost u vremenu i prostoru, strahovi, smetenost svijesti i nemir. Govor i tok misli su inkoherentni, a nakon par dana delirium tremensa, bolesnik se budi s neznatnim tegobama, često amnestičan na većinu događaja.“

„Pijana noć 1918.“ u režiji Gradimira Gojera započinje u foajeu teatra. Mladić sa križem na leđima uvodi publiku u salu. Scena je prazna, a scenografija je sačinjena od jedne velike crvene grane koja visi sa plafona. Atmosfera predstave je tmurna, a ritam spor, sve dok se ne pojavi kafanska muzika, uživo. Više od polovine predstave scena ostaje prazna dok dvadesetak glumaca igra ispred scene, a crvena grana visi sve vrijeme nepomično nad praznom scenom. Sam stil jezika unutar komada je neujednačen, neki likovi govore čistim književnim jezikom, neki poetskim, neki isključivo u žargonu i lokalizmima, dok ih većina kombinira čak nekoliko stilova. To stvara distorziju i nemogućenje praćenja toka same predstave, te se stvara osjećanje nemira i nemogućnosti poimanja dešavanja. Specifična za predstavu je živa narodna muzika, koja je u kontrastu sa klasičnom muzikom koja se u pozadini pušta na matrici. Kombiniranjem muzike uživo i muzike na matrici stvara se sukob i konfuzija među zvukovima i stvara seosjećanje dezorijentiranosti. Nejasnoća redateljskog koncepta utiče na to da iz minute u minutu gledate drugu predstavu, jer se istovremeno nameće nekoliko stilova, od realizma, ekspresionizma, epskog teatra, melodrame, do teatra apsurda. To također stvara osjećaj inkoherentnosi među glumcima čija je igra neujednačena, te se i sami stilovi glume kod većine glumaca ( izuzev Midhata Kušljugića, Milenka Iliktarevića i Ivane Perkunić Mešalić) mijenjaju od replike do replike. Predstava se igra ispred scene, pored scene, na balkonu, pa čak i na sceni. U jednom trenutku ne znate gdje se nalazite i pokušavate shvatiti odakle to dopiru silni glasovi raznih ljudi. Na kraju shvatite da bi sve to možda mogla biti halucinacija, ili noćna mora iz koje ne možete izaći jer glumci također igraju i ispred izlaznih vrata sale. Na početku predstave pojavljuje se nepoznati narator čija se funkcija do polovine predstave izgubi. Nakon polovine predstave shvatite da je glavni junak komada zapravodrugi narator, Miroslav Krleža, pa je neizbježno da se zapitate da li imate anmeziju pa se on zbog toga ranije i nije pojavljivao. Ili možda jeste? Dok crvena grana još uvijek nepomično visi nad, već sada, polupraznom scenom.Nije moguće odrediti čime se predstava zapravo bavi, Krležom kao piscem koji je otvoreno kritizirao vlast Kraljevine Jugoslavije, niti da li sama predstava pravi komentar na vladavinu SFRJ, na sukob između hrvata i srba, možda nešto četvrto, a možda i ništa od navedenog. Ovaj rapidni tok misli prekida blagi ženski glas koji preko razglasa objavljuje da je predstava završena i da je vrijeme da se probudite iz delirium tremenesa koji vam je silom nametnut.Zatočeni u prošlosti je idealan opis za predstavu koja zarobljava publiku u lošu halucinaciju nekog davnog perioda. Ako je ova predstava bila samo loš trip, onda je potpuna amnezija najbolje što može uslijediti. A crvena grana neka ostane da visi.