Kiklop – kada roman prošeta scenom

Piše: Kemal BAŠIĆ

 

Roman Kiklop Ranka Marinkovića jedno je od najvažnijih djela hrvatske literature, a inscenacija Gradskog kazališta Gavella iz Zagreba drugo je transponiranje ovog romana u pozorišnu predstavu. Uz prvu, u kojoj je Melkiora Tresića igrao Rade Šerbedžija, po Marinkovićevom djelu snimljen je i film (1982. godine) u režiji Antuna Vrdoljka, a glavnog junaka igrao je Frano Lasić.

I jedna i druga interpretacija romana u drugim umjetničkim formama bile su svojevremeno vrlo uspješne, a nakon mnogo godina, na scenu Gavelle vraća se priča o Melkioru Tresiću (Franjo Dijak), antijunaku čije je društvo zapravo galerija likova koji su također svi odreda antijunaci: glumci, polupjesnici, novinari, žene  upitnog morala, pijanice. Dramski potencijal romana leži u činjenici da njihov svijet mi vidimo u vremenu raspada, naime jedan kosmos se ruši i publika gledajući ovu predstavu sve ove likove vođene Melkiorom Tresićem prati kroz vrijeme kaosa, potpunog raspada kako vanjskog svijeta (početak je Drugog svjetskog rata) u kojem se obitava, tako i onog unutarnjeg svijeta, kojeg likovi nose u sebi, kojim se obitava.

Kiklop u režiji Saše Anočića savršeno prenosi atmosferu takvog historijskog trenutka, a sjajna glumačka podjela u potpunosti je odgovorila kako zahtjevima koje roman svojom težinom nosi, tako i onim zahtjevima i zakonitostima koje teatar nameće svojom prirodom. Dakle, bogatstvo Marinkovićevog romana zadržalo se na sceni, pritom još i dodatno obogaćeno izuzetnim glumačkim odgovorom na iskušenja koja su glumci u originalnom predlošku mogli pronaći. Doslovno svi koji su se pojavili na sceni, a radi se o dosta velikoj podjeli, bili su potpuno tačni, od početka do kraja predstave stilski konzistentni, s jednakom energijom i uvjerljivošću obavljali su svoje glumačke zadatke, koji nisu uopće izgledali kao zadaci, već kao iako malo pomjereno, ipak prirodno stanje stvarnih ljudi, a postizanje te iluzije dokaz je vrhunske glumačke izvedbe. Uz sjajnog i neumornog Franju Dijaka koji kao Melkijor Tresić uspjeva da donese s jedne strane svu svoju zbunjenost, melankoliju i strahove, a s druge strane ushićenja, emocije, čežnje na jednako prodoran način, što je posao veliki i zahtjevan, ali neophodan kako bi ova predstava uopće funkcionirala. Uz njega, poseban dojam ostavljaju i Filip Šovagović kao Atma, koji svojim pojavama podiže atmosferu predstave onda kada to treba jednako kako to potpuno drugim sredstvima, ali podjednako uspješno čini Živko Anočić kao Ugo. Dijana Vidušin kao Viviana svoj lik igra naizgleda vrlo lako, a zapravo se radi o konstantnom balansiranju po ivicama glumačkog izraza, poigravanjem sa granicama glumačkog doživljaja, koji funkcionira kao brilijant u već cjelokupno sjajnoj kolektivnoj igri.

Ova inscenacija Kiklopa primjer je kako se modernistički roman koji ima stanoviti dramski potencijal može pretvoriti u veliki teatar, ukoliko se dobro pročita i dramatizira tako da njegova duša ostane ne samo prisutna, već i na neki drugi način intenzivnije živa upravo jer je posredovana živim ljudima, sjajnim glumcima, koji su odlično vođeni vrlo preciznom, čistom i jasnom režijom, koja nijednom nije dopustila da u pitanje dođe tempo predstave, da se izgubi ritam. Naravno, ta pitanja su za doživljaj ove predstave također među ključnim pitanjima, jer ako bi se pojavili ovi problemi pitanje je kako bi se moglo uopće ispratiti do kraja predstavu od tri i po sata. Srećom, igra ovog ansambla, Anočićeva režija uz ozbiljnu dramaturgiju Petre Mrduljaš nije dozvolila da se ovaj Kiklop niti jednog trenutka približi tome i dokazala nam je da neke predstave iako traju ovoliko, čini se da su prebrzo prošle, jer možda se zaista ne kaže uzalud: sve što je lijepo kratko traje… a vrijeme/trajanje u pozorištu, vidjeli smo i sinoć, potpuno je relativna stvar…