THE GOAT APOCALYPSE – SLOW MODE

Piše: Kemal BAŠIĆ

Gradsko pozorište Podgorica na brčanske Susrete stiglo je s predstavom „Kozocid“, u režiji Vide Ognjenović koja je i autorica dramskog teksta. Radi se o komediji koja se bavi odnosom pojedinca i društvenog sistema, njegovoj mogućnosti ili nemogućnosti da razumije šta je ono što se od njega očekuje ili traži, te mogućnosti ili nemogućnosti da se izbor za svoj stav i da na pravi način stane u odbranu sebe i svojih vrijednosti.

Sam tekstualni predložak vrlo je duhovit, on se može razigravati na nekoliko planova i može se reći da su podgorički glumci (pojačani Igorom Đorđevićem) imali dobar materijal s kojim su mogli uspješno raditi.  Iako ima svoje slabosti (npr. direktno referiranje na politički sistem koji je na ovim prostorima propao prije skoro tri decenije oduzima nešto od hrabrosti koje je tekst morao više imati, jer šta je nama Tito danas?), on je ipak od svih elemenata predstave jedan od najuspjelijih. On je od strane glumaca manje ili više uspješno, uglavnom tačno iznešen pa prelazi rampu, dolazi do publike, koja reagira tamo gdje treba (i tek ponekad tamo gdje to akteri predstave nisu željeli) i onako kako treba, no ne može se oteti utisku da bi za ovaj zabavan dramski predložak puno više odgovarala brža i konkretnija režija.

Mnogo je jako sporih dionica u „Kozocidu“, mnogo glumaca često uprazno visi na sceni, stvarajući dojam gužve i uglavnom ništa više od toga. Međutim, treba reći da se to uveliko promijeni i kao da počne druga predstava kada se pojavi lik Profesora (Igor Đorđević) koji unese neku sasvim drugačiju energiju, koja ubrza tempo, promijeni atmosferu i tako vodi skoro do kraja predstave, jer sam kraj, nakon što on ode, ponovo predugo traje i poenta koja se naslućuje jako se dugo bespotrebno čeka. Naime, rediteljsko rješenje da predstavu vodi lik koji predstavlja glumce, govoreći poimenice njihove karakteristike vanjske i unutarnje, od kojih mi neke ponekad vidimo, a neke nikada ne vidimo na sceni (zašto ih onda govori?), nešto je što ne dopušta predstavi da se razigra. Upravo kada pomislite da je krenulo nešto da se događa, lik imena Dosije izvuče odnekud „didaskaliju“ o licu koje je ušlo na scenu ili u situaciju, ili odlučilo da progovori.  Pritom, to što on kaže uglavnom ne prebaci dalje od nivoa dosjetke i za posljedicu uglavnom ima jači ili slabiji smijeh publike, a za dramsku radnju nema nikakvu posljedicu niti na bilo koji način zaista utiče na ono što se događa. Da li je predstava preskupo platila taj smijeh publike, ako ovaj lik uporno presijeca samu radnju, pitanje je koje se samo od sebe javlja dok gledate predstavu…

Još jedan pozorišni element za koji autor ovih redova nije siguran da li je „preskup“ za ovu predstavu jeste scenografija. Naime teško je odvagati da li je cijena onoga što se na sceni kao scenografija vidi (stepenice, platforme koje upućuju na planinske krajeve ruralne Crne Gore) isuviše velika ako gledamo odnos onoga koliko ona daje predstavi a koliko joj uzima, i to od glumaca, koji nisu djelovali kao da im je baš najzgodnije penjati se i silaziti sa scenografskih elemenata. Sasvim je sigurno da im je i to uzelo nešto od glumačkog fokusa i koncentracije, pa se mi u publici nismo mogli oteti dojmu da od njih možemo vidjeti i više, jer je talenat očigledno prisutan.