Prošlost i sjećanja – ovdje i sada

Piše: Kemal BAŠIĆ

Predstava “Sjećaš li se Doli Bel” Kamernog teatra ’55 pravljena je po tekstualnom predlošku Abdulaha Sidrana, istom onom (ili sličnom) po kojem je napravljen jedan od najuspješnijih južnoslavenskih filmova, koji se zove isto kao i ova predstava. Možemo reći da je naziv predstave njena najveća sličnost s filmom, što je, naravno dobro, jer skoro nikada nije neka velika sreća kada u pozorištu gledamo adaptacije filmskih ostvarenja. Razloga za to je mnogo, ali recimo ovdje ukratko da se radi, jednostavno, o prirodi jedne i druge umjetnosti koje, kada se posmatraju njihove izvanjske manifestacije, zaista jesu dosta slične, ali su po svom biću suštinski različite. Ovo je važno spomenuti, jer i prije nego što je predstava premijerno odigrana o njoj se pričalo skoro isključivo povezujući je s filmom.

Reditelj Kokan Mladenović imao je na raspolaganju odlični glumački ansambl Kamernog teatra i romaneskni i scenaristički predložak Abdulaha Sidrana, a to bi i manje iskusnom reditelju bilo dovoljno da napravi dobar posao. Mladenović je, dakle, napravio predstavu koja, u kontekstu bosanskohercegovačkog teatra, odskače svojim kvalitetom, a to se najviše vidi u onome što je na scenu iznijela sjajna glumačka podjela, koja je vođena sigurnom režijom, pokazala, između ostalog, i to kako izgleda sjajna pozorišna gluma. Među glumačkim ostvarenjima naročito se ističe igra Tatjane Šojić, koja s nevjerovatnom inteligencijom i tačnošću, potpuno uvjerljivo, igra nekoliko ne velikih, ali za smisao predstave ključno bitnih likova. Uz nju je veliki posao također napravila Gordana Boban (Sena Zolj) i emocije koje iz njenog lika dođu na scenu u istim se trenucima snažno prelijevaju na cijelo gledalište i obuzimaju gledatelja. Ove dvije glumice, onim štosu ovdje pokazale su šta je snaga vrhunske glumačke igre. Uz njih se također ističe i Emir Hadžihafizbegović (Mahmut Zolj) čija svaka pojava na sceni znači podizanje energije, koje već ionako ima jako puno. Admir Glamočak i Mirsad Tuka su odigrali upravo onako kako je trebalo da se predstava ostvari u cjelini kao jedinstvena emocija, misao i radnja, a mlađi dio glumačke ekipe također je pokazao da ovaj ansambl ima vrlo solidnu perspektivu.

Scenografija predstave je također sjajno djelo Adise Vatreš-Selimović, a koferi kao rješenje u značenjskom smislu su iskorišteni u najvećoj mogućoj mjeri, a kao i svaka dobra scenografija oni su bili multifunkcionalni, pa su u nekim trenucima bili i scenografija i rekvizita, a ovakvo „ekonomisanje“ scenskim elementima je uvijek samo plus za pozorišnu čaroliju, jer računa na živog čovjeka u publici, a živ čovjek ima maštu, kada predstava na neki način tu maštu aktivira (na primjer, scenografskim rješenjima) onda je gledatelj neminovno taj koji aktivno sudjeluje u predstavi.

O ovoj je predstavi moguće govoriti samo kao o cjelokupnom doživljaju svih elemenata od kojih se sastoji neka pozorišna predstava, a to je znak da čak i ona rješenja koja nisu najsretnija (a kojih, kao i u svakoj drugoj, i ovdje ih ima) i koja bi se mogla problematizirati (npr. pitanje funkcionalnosti okvira koji se uspostavlja likom kojeg igra Mirsad Tuka, pitanje prošlosti/sjećanja, itd…) ipak padaju u drugi plan, jer je snaga onoga što je vrhunski teatar u ovoj predstavi izrazito dominantnija.