(Ne)mogućnost priznavanja smrti

Piše: Emina Adilović

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra SARTR od 2014. godine igra predstava Prst nastala prema istoimenom tekstu kosovske dramske spisateljice Doruntine Bashe. Pobijedivši na drugom po redu konkursu Hartefakt fonda za najbolji savremeni društveno angažovani tekst 2011.godine, dramaPrst našla se u zbirci najboljih dramskih tekstova regiona. Iako je predstava redateljice Sabrine Begović-Ćorić u kojoj glavne uloge igraju Selma Alispahić i Amila Terzimehić, premijerno izvođenje imala prije pet godina, njena aktuelnost  ne jenjava. Primarni razlog takve univerzalnosti i opravdanosti igranja u vremenski različitim i udaljenim periodima pronalazimo u savremenosti teme dramskog teksta, promišljenim dramaturškim postupcima i odgovarajućim redateljskim rješenjima.

Predstava počinje scenom rezanja luka dok se publika još uvijek penje na scenu i sjeda u gledalište koje je za potrebe prikazivanja ovog teatarskog komada postavljeno na scenu što proizvodi efekat smanjivanja razdaljine između gledalaca i glumica. Povećanjem bliskosti publika ima priliku da na neposredniji način recipira dramsku radnju ispred sebe, a uzmemo li u obzir i činjenicu da je iskorišteno manje od polovine cjelokupnog scenskog prostora, postaje očita redateljska intencija ka intimizaciji, tim više što se već na samom početku predstave ulazi u privatni prostor dviju stanovnica rustikalne kuće. Dok Škurta (Amila Terzimehić), žena u ranim tridesetim godinama guli luk na jednostavnom, drvenom stolu, u prostoriju ulaziZoja (Selma Alispahić). Mrtvi muškarac nestao u ratu povezuje snahu i svekrvu, a njegova odsutnost ključna je za neraskidivi i patološki odnos između dva lika. Škurta u prvoj sceni zauzima podređenu ulogu, šuteći podnosi Zojine kritike. Dok čekaju muža i sina, dramska napetost u odnosu između svekrve i snahe raste. Druga scena je svojevrsni otklon od objektivne tačke gledišta jer je prikazana iz Škurtine unutrašnje perspektive. Dok razgovara sa prodavačicom nekretnina (Mirela Lambić), snaha zamišlja da se konačno seli i kupuje stan u centru grada kojeg plaća papirnim novcem, jasno nam je da se ovdje radi o imaginarnom liku prodavačice nekretnina/novinarke koju vidi samo Škurta. Zbog toga što je oba lika vide svaka zasebno, ali nikako i obje istovremeno, scene unutrašnje perspektive mogu se posmatrati kao prikaz unutrašnjeg razgovora likova sa samima sobom o onome što ne mogu priznati drugim ljudima ali i sebi, naglas.

Dok se u pozadini čuju zvukovi kiše, Zoja izuva crvene muške starke i započinje dijalog sa snahom gdje dolazi do zamjene podređenih i nadređenih uloga. Drugim riječima, nakon što joj u trećoj sceni svekrva zavije povrijeđeni prst, Škurta je počinje kritikovati zbog njene nevidljive krvi kojom je kuća prekrivena i ubjeđujući je da prihvata smrt sina, pokušava joj dokazati da je njeno vrijeme za odlazak roditeljskoj kući davno došlo. Raspravu prekida hučanje vjetra koje podsjeća na ljudske uzdahe. Ponovo slijedi scena iz unutrašnje perspektive, a fokus se sa snahine tačke gledišta pomjera na svekrvinu. Kada dočeka novinarku (Mirela Lambić), pred nju stavlja papir sa vlastitim pitanjima o nestalom sinu na koja želi odgovoriti. Predstava se završava Zojinim odgovorom na pitanje šta je nosio zadnjeg dana dok Škurta vješa njegovo odijelo na ulazna vrata.

Uporedivši dramski tekst sa predstavom, očigledno je da je on prenesen na scenu gotovo u cjelosti. Ipak, dramaturginja Dubravka Zrnčić Kulenović je štrihirajući dijelove dijaloga gdje svekrva priča snahi o komičnim doživljajima iz djetinjstva, dramsku napetost svela na skoro istu razinu tokom čitave predstave. Upravo izostavljanjem komičnih olakšanja tekstualno oblikovanim uvođenjem scena zajedničkog smijeha što često prekida napeti ton dijaloga, dramski odnos između svekrve i snahe u predstavi je građen na većem intenzitetu. Iako je ovim tzv. minus-postupkom njihov odnos prikazan kao uzdržan i hladan, bitno je napomenuti da drugi dijelovi izvedbe nadomještavaju razumijevanje slojevitosti njihovog odnosa. Naime, u dvije scene prikazane iz dvije unutrašnje tačke gledišta, prisutan je treći, imaginarni lik; prodavačica nekretnina/novinarka. Nakon što im postavi pitanja koja se tiču njihove patnje za sinom/mužem, odnosa sa drugom ženskom osobom u kući i na koncu, o duhovima iz prošlosti, Zoja odgovara bez previše ustezanja o vlastitim traumama iz mladosti, a Škurta o namaštanoj budućnosti. Redateljica Sabrina Begović-Ćorić izgradila je ritam predstave upravo na smjeni scena vanjske perspektive i dijaloga između svekrve i snahe sa scenama njihovih unutrašnjih perspektiva.

U predstavi je prikazan još uvijek prisutni patrijarhalni ustroj na Kosovu, vidljiv kroz tradicionalne norme poput običaja da svekrva nakon smrti sina treba dopustiti snahi da napusti kuću. Podjednako kao i snaha, ni svekrva u svojoj mladosti nije imala kontrolu nad vlastitim životom jer je ona bila pomjerena na drugu porodičnu instancu. Zoja ne može izaći is ustaljenog obrasca i prema snahi peripeturaisati oblik patrijarhalnog odnosa koji su drugi imali prema njoj samoj. On, ma koliko god bio nepovoljan bio za nju, može objasniti kompleksnost Zojinog dramskog karaktera jer patrijarhalni sistem teži kako fizičkom, tako i umnom porobljavanju žena. Smjene između scena vanjske i unutrašnje perspektive dešavaju se kada se začuje hučanje vjetra, plačni, cvileći glasovi i tiho, sjetno pjevanje žene. Zoja vjeruje da će se njen sin vratiti svaki put kada se začuje vjetar i nastupi oluja, stoga je kombinacija ili smjena tri vrste zvuka koliko signal kraja jedne ili početak druge scene te razgraničenje između pojedinih dionica predstave, toliko i muzički izražaj likova gdje se njihovo unutrašnje stanje i razmišljanja oslikavaju i u drugim oblicima osim vizualnim. Scenografska rješenja Adise Vatreš Selimović uspijevaju iznijeti unutrašnje stanje likova i moglo bi se reći obojenost atmosfere u predstavi. Škurtin i Zojin kofersa spakovanom odjećom za obljetnicu nestanka napravljen je od drveta, šporet je obložen drvetom, pa čak i zidovi sobe čime se unutrašnji plan prenosi i na vanjski, a drveće i šuma iz koje vjetar i cviljenje možda nagovještavaju dolazak nestalih, ulazi u lični prostor kuće.

Ne izuzmemo li ni recipijente predstave bez kojih su odnosi i relacije između glumca i gledatelja, dva osnovna elementa strukture teatrarskog medija nezamisliva, predstava se uvijek igra ovdje i sada, pred određenom publikom smještenom u konkretan i neponovoljiv društveni i historijski kontekst. Površno gledajući, moglo bi se pomisliti da priča nije univerzalna jer likovi nose kosovska imena i trpe posljedice rata na Kosovu. Ipak, predstava nije vezana isključivo ni za kakav određeni prostor jer majke i žene koje tragaju za nestalim članovima porodice u vremenu oslabljelog ali idalje prisutnog patrijarhalnog sistema vjerujući u njihov pronalazak, još od Eshilovih Persijanaca uvijek i svugdje prolaze isti put patnje.

Doruntina Basha: PRST
Režija: Sabrina Begović Ćorić
Igraju: Selma Alispahić, Amila Terzimehić i Ana Mia Milić
Scenografija i kostimografija: Adisa Vatreš Selimović
Dramaturginja: Dubravka Zrnčić Kulenović
Muzika: Jelena Milušić & Enes Zlatar
Video: Dejan Ćorić