XXXV Susreti pozorišta/kazališta Brčko – regionalni festival i bh. laureati

Novembra 2018. godine u Brčkom su održani 35. Susreti pozorišta/kazališta BiH, festival koji je osnovan 1973 godine, a nakon desetogodišnje pauze obnovljen 2002. godine. Od 2007 godine Susreti su regionalizirani, te na njima, prema propozicijama, selektor može odabrati predstave iz bilo koje države regiona, ali pod uslovom da je tekstualni predložak napisan na B/C/H/S jeziku/jezicima. Festival je takmičarskog karaktera, a nagrade stručnog žirija podijeljene su u dvije kategorije: nagrade pozorištima iz BiH – kategorija u kojoj konkurišu samo bh. pozorišta (ukupno deset nagrada), te Grand prix festivala – za nagrade konkurišu svi učesnici festivala (takmiče se za tri Grand prix nagrade). Uz nagrade stručnog žirija, žiri publike, također, dodjeljuje tri nagrade publike. Dakle, Susreti u Brčkom su regionalno prepoznatljivi kao festival sa bogatom niskom nagrada, pa je i to svakako motiv više svim učesnicima da se raduju igranju na ovom festivalu.

Ovogodišnji selektor bio je Željko Mitrović, profesor glume sa banjalučke Akademije umjetnosti. U njegovoj selekciji našle su se četiri predstave iz Bosne i Hercegovine: Ravna ploča (BNP Zenica), Posljednja ljubav Hasana Kaimije (NP Tuzla), Naši dani (NPRS Banja Luka), Jedvanosisoboakalomistobo (SARTR, Sarajevo). Iz regionalne selekcije također su se stigle četiri predstave: Govori glasnije (Kerempuh, Zagreb), Ničiji sin (Beogradsko dramsko pozorište), Kad bi Sombor bio Holivud (Narodno pozorište Sombor), Osama – Kasaba u Njujorku (Zvezdara teatar, Beograd). Ono što je jako važno spomenuti jeste da je od ovih osam predstava, čak pet njih navedeno kao praizvedba bosanskohercegovačkog autora.

Festival je otvorila Ravna ploča Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, u režiji Lajle Kaikčije, a radi se o praizvedbi teksta čiji je autor bh. dramatičar Dragan Komadina. Ovo je tjeskobna i klaustrofobična priča o majci i slijepom sinu koji žive sami, daleko od svijeta u vrletima iznad Duvna. Sam dramski tekst nije toliko dramatičan koliko jeste skica ograničenog svijeta, koja najavljuje ono što može biti dramatična strahota u ljudima, odnosno, među ljudima, čak i onima koji nikog osim sebe međusobno na svijetu nemaju. Kada slijepi sin sazna  porijeklo svog sljepila i kada sazna svoje stvarno porijeklo, između njega i njegove majke, jedine osobe koju zapravo poznaje u životu (a koja mu je, dakle, cijeli život lagala), slijedi sasvim sigurno prava unutarnja drama, lomovi koji ruše živote, ali i otvaraju nove mogućnosti. No, to je ono što nam autor ostavlja otvorenim, ono istinsko dramsko kao da tek treba da uslijedi u glavi gledatelja nakon što izađe sa predstave. U ovoj scenski vrlo jednostavno, ali vizuelno efektno i tehnički praktično riješenoj predstavi zaista sjajne uloge ostvaruju dvoje glavnih protagonista Gordana Boban (majka Delfa) i Nusmir Muharemović (sin Gabro). Njihova igra jako je uvjerljiva i njih dvoje su sasvim sigurno najbolji dio ove predstave. Oni uspješno iznose ova dva otuđena bića koja žive u svom svijetu, a pritom i među njima postoji jaz sačinjen od laži i sumnji. Nusmir Muharemović igra slijepog sina sa ekstremnom koncentracijom i fokusom, dok je Gordana Boban uspjela svojim glumačkim rješenjima donijeti majku zaštitnicu i opravdati svaki njen porazno pogrešan potez u životu na način da je se ne može prekoriti, već samo s njom suosjećati. To je bilo izuzetno teško, ali je zato izuzetan uspjeh kada se do toga dođe.

Druge festivalske večeri, nakon dvanaest godina odsustva, Narodno pozorište Tuzla na brčanske Susrete vraća se predstavom Posljednja ljubav Hasana Kaimije autora Derviša Sušića, u režiji Gorana Damjanca. Radi se o ansambl predstavi, koja iznosi historijsku dramu i priču o ljubavi, pravdi i nepravdi, pojedincu i društvu, pobuni kroz vrlo dinamičnu igru i izuzetnu likovnost predstave ostvarenu kroz bogat kostim i scenografiju koja oslikava jedno vrijeme i jedan svijet. Ova predstava je u znaku povratka, na više načina. To je nakon otprilike tri decenije povratak velikog pisca Derviša Sušića na scenu pozorišta u kojem je bio kućni pisac, zatim to je povratak NP Tuzla na Susrete u Brčkom, ali zanimljiva je i slučajnost ili koincidencija da je to povratak Posljednje ljubavi Hasana Kaimije u Brčko. Naime, praizvedba ovog teksta dogodila se 1973. Godine u NP Tuzla, i prije 45. godina, na prvim Susretima ovo pozorište učestvovalo je sa upravo tom predstavom.

Treće festivalske večeri Narodno pozorište Sombor igralo je predstavu Kad bi Sombor bio Holivud u režiji Kokana Mladenovića. Ideja za predstavu proizišla je iz priče o stvarnoj osobi, Ernestu Bošnjaku, koji je među prvima na području nekadašnje Jugoslavije pokušao snimati filmove i to nakon što je 1906. donio kino projektor i otvorio bioskop u Somboru. Ova zanimljiva priča o filmu, ispričana je pozorišnom predstavom – i to pozorišnom predstavom koja želi da podsjeća na nijemi film, dakle ona je njegova pozorišna parodija. Danas se često u pozorištu događa da se pozorište optereti filmom, pa onda filmične predstave znaju biti nedorečene, neuvjerljive, naprosto nepozorišne, jer priroda filma puno je bliža prirodi romana, nego teatra. Ukoliko ste barem nekada pomislili da nema ništa neuzbudljivije od filma u pozorištu, pokušajte zamisliti nijemi film u pozorištu. Uprkos sjajnoj kolektivnoj igri mladog ansambla, njihovoj lepršavosti i razigranosti, priča o Ernestu Bošnjaku i prvom filmadžiji ovih prostora, ostala je pozorišno neispričanom.

Fotografija Ivan Posavec

Četvrte festivalske večeri, zagrebački Kerempuh igrao je komad Govori glasnije autora i reditelja Bobe Jelčića. Ova predstava se na Susretima također vodi kao praizvedba bh. autora, a radi se o uspjeloj satiri koja se igra i podsmijeva sa stereotipima koji su zajednički za postjugoslovenska društva u kojima se nacionalni okvir (u svakom smislu, u svakoj sferi života) nametnuo kao jedini okvir unutar kojeg se treba funkcionirati, a svako iznevjeravanje njega je svojevrsna blasfemija. Igrajući se upravo događajima koji nadilaze taj okvir, proizvodi se apsurdne i tragikomične situacije koje zapravo razotkrivaju besmisao takvog ustroja svijeta. Uz odlično igru cijelog ansambla, koji se predstavio u odličnoj podjeli, ova predstava izazvala je oduševljenje brčanske publike.

Pete noći Beogradsko dramsko pozorište igralo je predstavu Ničiji sin, autora Mate Matišića a u režiji Marka Misirače. Ovaj sjajan dramski tekst reditelj Misirača, koji se već bavio Matišićem, postavlja u odličnoj podjeli gdje su svi ostvarili vrhunske uloge a naročito se ističe igra Vladana Milića (sin) i Miodraga Krivokapića (otac). Ova drama pisana je u već poznatom tragikomičnom maniru Mate Matišića, ali za razliku od nekih koji imaju pomalo vodviljsku strukturu, ovdje se radi o porodičnoj drami koja počinje informacijom, koja porodicu više ne čini onakvom kakva je bila. Taj raspad porodice je dramatičan, to sučeljavanje perspektiva koje dovodi do apsurdnih zamjena pozicija u odnosima, do zbrke među pojmovima vrijednosti i ništavnosti, u režiji Marka Misirače raste poput kvasca i izuzetnom napetošću drži pažnju sve do samog, mračnog i depresivnog kraja predstave.

Šestu večer banjalučko Narodno pozorište predstavilo se praizvedbom komedije Naši dani bh. autora Željka Stjepanovića. Radi se o komediji koju publika iskreno prima i kojoj se iskreno smije. Ako bi samo to bio zadatak komedije, moglo bi se reći da je ona svoj zadatak obavila. No međutim, priča o korumpiranom društvu, ispričana kroz korumpirano pozorište ima izrazito duhovitih momenata, ali je vrlo simptomatično da, iako je ovo onaj tip komedije u kojem bi se društveno štetna osobina likova morala učiniti po društvo neškodljivom, to se ovdje na kraju ne dogodi. Doslovno, oni korumpirani napreduju, svi se popnu na višu ljestvicu u karijeri, a dva lika koja ne prihvataju takav sistem, koji su svoje znanje i kvalifikacije stekli pošteno, radom i posvećenošću, završe na autobuskoj stanici, čekajući autobus za Njemačku. Ako već nemamo dovoljno snage da ispravljamo našu svakodnevnicu, onda barem možemo praviti pozorište u kojem će ona biti malo poštenija! Pa, kada neko iz takvog pozorišta izađe, možda mu padne na um da bi moglo i u životu tako… Kažem, možda. Uprkos svemu ovome, kao i ko zna koji put na Susretima, banjalučki ansambl je još jednom pokazao da je jedan od najboljih u BiH, ali sigurno i regionalno vrlo respektabilan ansambl.

SARTR je na ovogodišnje Susrete stigao sa predstavom Jedvanosimsoboakalomistobo, u režiji Aleša Kurta koji također potpisuje I koautorstvo tekstualnog predloška zajedno sa dramaturginjom Nejrom Babić. Aleš Kurt je reditelj koji odavno ima izgrađen i prepoznatljiv, autetničan stil koji podrazumijeva karakterističan ironijski odnos prema svijetu (i pozorištu). Ironija i smijeh i ovdje su sredstvo koje se koristi kao površinski, vanjski sloj predstave ispod kojeg gledatelj ne mora tražiti ništa i može svoju recepciju ograničiti na to, ali ispod ovog sloja, ono što je stvarni sadržaj predstave su teme koje bi, ukoliko se misli o njima, mogle biti sve samo ne smiješne. No, jasno je, komedija je uvijek bila način na koji se smjelo i moglo tačno i jasno govoriti o onome što su najgore osobine nekog vremena, društva, naroda… Ova predstava se bavi bosanskohercegovačkom svakodnevnicom, to se može čitati kao centralna tema: pojedinci u društvenom sistemu čija priroda je apsurdna. Glumci kroz ansambl igru ali I svojim pojedinačnim scenama pokazuju krajnje tačke tog apsurda, prave njegovu scensku skicu. Postupak koji reditelj koristi kako bi organizirao sve to u jednu cjelinu neodoljivo podsjeća na logiku stripa, a na to sugerira I scenografija, koja je cijelu predstavu ista, a na kojoj su ispisane rečenice koje su takve da nema nikakve smetnje da se zamisli kako bilo koju od njih izgovara bilo koji od likova u predstavi.

Posljednje večeri festivala beogradski Zvezdara teatar igrao je predstavu Osama – Kasaba u Njujorku, također praizvedba bh. autora (sa beogradskom adresom) Vladimira Kecmanovića. Dramatizacija je to istoimenog romana koji govori o odrastanju i sretnom životu u jednom vremenu, pa onda dolazak rata i raspad tog vremena i tog svijeta u kojem se živjelo, potom emigraciju i nemogućnost odmaka sebe od onoga što se bilo nekada, o čemu se neprestano misli, i što čovjeka određuje uprkos fizičkom odsustvu iz nekog vremena i prostora. Pripovjedač živi u Njujorku, danas, ali je mislima u Sarajevu (ili njegovoj okolini) u nekoj prošlosti. Ovdje nema previše mjesta da bi se komentirale poluistine koje se podmeću iz jednog vrlo očiglednog ideološkog ugla, a koje se poturaju kao usputni detalji, iako su zapravo vrlo opasne zbog svoje nepravednosti i podmuklosti. Dakle, u pozorištu suvišne. Da su jedini problem predstave govorili bi o njima, ali budući da se bavimo teatrom govorićemo o tome da je bosanskoj publici zaista bilo neprijatno gledati neki „jezik bosanaca“ koji se u ovoj zemlji nigdje ne govori. Naročito ne u Sarajevu. Dovoljno je reći da glumci nisu bili u stanju govoriti bošnjačka lična imena onako kako se ona ispravno izgovaraju, da bi bilo jasno koliko tek ne funkcionira ni žargon, ili neki zamišljeni sarajevski slang. Bilo je neprijatno gledati da se čak i sami glumci gube, jer na licima im se vidjelo da naprosto ne znaju šta govore, ne razumiju šta bi trebale značiti riječi koje izgovaraju. U preko dva sata predstave Andrija Kuzmanović se ipak istakao kondicijom i sposobnošću da uprkos svemu privuče i zadrži pažnju publike.

Nakon osam takmičarskih noći proglašeni su pobjednici. Po prvi put otkako je festival regionaliziran pobjednik, odnosno dobitnik Grand Prixa za najbolju predstavu u cjelini, jeste jedno pozorište iz BiH, i to NP Tuzla i predstava Posljednja ljubav Hasana Kaimije. Grand prix za najbolju glumicu dobila je Gordana Boban, a Grand prix za najboljeg glumca Andrija Kuzmanović.

U kategoriji pozorišta iz BiH najviše nagrada dobili su NP Tuzla (muzika, scenografija, režija, nagrada publike za najbolju predstavu, nagrada publike za najboljeg glumca/Dražen Pavlović kao Budalina Tale) te NPRS Banja Luka (mlada glumica, tekst, muška uloga, bh.predstava, nagrada publike za najbolju glumicu/Miljka Brđanin).

Kemal Bašić