Povorka bodeža

Nigdje nikog nemam

SARTR

Piše: Lamija Milišić

Recimo da ste među prvima ušli u pozorišnu dvoranu. Gledalište se polako puni, oko vas ljudi sjede sami, u parovima i grupama, graja navire. Neki su podigli mobitele i snimaju ono što se dešava s druge strane dvorane, no niko ne gleda izravno ka pozornici. Scenografija je siva, mnoštvo stolica okrenutih prema golom zidu, a na njemu projiciran crno-bijeli snimak samoubistva. Video traje svega nekoliko sekundi, a onda opet kreće, iznova i iznova gledate ljudsko tijelo kako klone na tlo; jedan čovjek se baca sa visine, a oni na dnu dižu ruke u šoku. Ako dovoljno dugo gledate, nijanse bijele i crne boje na snimku izmiješaju se sa sivilom scene – postanu dio dekora.

Na ovaj način bivate uvedeni u svijet predstave „Nigdje nikog nemam“, rađene po drami „Have I None“ (2000). Autor drame, Edward Bond, poznat je po provokativnosti – njegove predstave su redovno cenzurisane, prvenstveno zbog scena nasilja. Jedan od poznatih primjera jeste njegova drama „Saved“, prvi put izvedena 1965. godine. Problematična scena u ovoj drami uključivala je kamenovanje i ubistvo bebe. Trideset i pet godina kasnije, Bond piše „Have I None“, dramu koja sa „Saved“ ostvaruje vrlo bitnu vezu – ona propituje doseg ljudske agresivnosti, te odnos ljudske prirode i društvenih pravila, ona propituje nelagodnost u kulturi.

Režiser predstave (koju možete pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru) Alban Ukaj, ujedno glumi Grita. Zajedno sa njim, glumačku postavu upotpunjuju Jasenko Pašić (Jams) i Snežana Bogićević (Sara). Budući da se u „Nigdje nikog nemam“ radi o distopijskoj viziji ljudske civilizacije budućnosti, u takvom svijetu nije samo promijenjen poredak vrijednosti od onog koji mi poznajemo – i ljudske jedinke su se prilagodile takvom poretku, sukladno otkrivajući nove sfere svoje naravi. Utoliko, Jams i Sara predstavljaju bračni par, policajca i domaćicu, čiju komunikaciju čine ravnodušne replike o svakodnevnici, popraćene Sarinim ukočenim kricima koji naprasno prekidaju svaki razgovor i upućuju na zastoj u artikulaciji njenih emocija. Izvedba Snežane Bogićević utoliko je usmjerena na Sarino blijedo lice, naprasne i umjetne facijalne ekspresije dok razgovara sa Jamsom, na njeno tijelo što se lakonski kreće i okupira prostor njihove kuće, povremeno svladano valovima tikovima usljed straha i paranoje.

„Have I None“ spada u ciklus Bondovih tzv. „chairplays“, gdje stolice nose određeno simboličko breme. Sara se vrlo kontrolirano kreće prostorom između mnoštva stolica na sceni, one kao da joj otežavaju slobodni hod. Kada Grit sjedne na pogrešnu stolicu, Jams i Sara započnu svađu oko dotične stolice i ta scena gotovo je izolirani naprasni izljev emocija, potaknutih takvom banalnošću. No emocije se brzo pretvaraju u buku. Za razliku od Sarinih isprekidanih krika i nepovezanih replika kratkog daha, Jams u izvedbi Jasenka Pašića ljubitelj je strogosti i reda. On je Sarin prozor u svijet, no on je također čuvar trenutnog društvenog poretka – svijeta koji je zabranio prošlost i koji se suočava sa „eksplozijama samoubistava“. Jamsovo tijelo uvijek je uspravno, čvrstog hoda, svaka grimasa na njegovom licu strogo je kontrolirana. I Sara i Jams u Ukajevoj predstavi sjajnom glumačkom izvedbom izgrađeni su u likove čija je ljudskost (barem kakvu mi poznajemo) na izdisaju. U jednoj sceni, Jams opisuje jednu od eksplozija samoubistava: ljudi hodaju noseći bodeže u rukama, kao da nose svijeće (mogućna referenca na Diogena), i ubijaju sami sebe, kroz repeticiju uboda, sve dok si ne zadaju onaj konačni. Svako se brine o sebi, niko nikom ne pomaže i niko nikog ne pomišlja ubiti – nema komunikacije između samoubica. Taj opis jedna je od najsnažnijih Bondovih vizija u ovoj drami – on nam daje svijet koji je doživio apsolutni kraj rata, svaka agresivnost usmjerena je od pojedinca ka samom sebi.

Lik kog tumači Alban Ukaj, Grit, Sarin je brat, koji prijeti društvenom poretku što ga štuju Sara i Jams. Budući da je prošlost zabranjena, niko više nema porodicu, sve su krvne veze u zaboravu. I Gritove su emocije na neki način odsutne – one su zauvijek u prošlosti, svaki pokušaj da uskrsnu u sadašnjosti nailazi na nesporazum, na jaz u komunikaciji između njega i Sare.

Iznimno značajan dio predstave svakako je muzika. Pored glumaca, uz pozornicu je smješten i muzički dvojac Basheskia & Edward EQ – njihov utjecaj na radnju predstave primijetit ćete od samog početka (od projekcije samoubistva na zidu dok je scena prazna) preko scene Gritovog sna pa sve do scena u kojima likovi zapravo izvode muzičke numere.

U konačnici, predstava „Nigdje nikog nemam“ uspijeva predstaviti odsutnost poznatih nam vrijednosti, odsutnost čovječnosti kakvu danas smatramo iskonskom prirodom naše vrste, ona uspijeva prikazati distopiju beznađa, njegovublijedufacu, vilicuobješenuizaleđenu u časutromogkrika. Ova predstava uspijeva postaviti pitanje od kog će vas, barem povremeno, svrbiti savjest.

Edward Bond

NIGDJE NIKOG NEMAM

SARTR/Kontakt

Režija: Alban Ukaj

Igraju:

Jasenko Pašić

Snežana Bogičević

Alban Ukaj

Dramaturgija: Bojana Vidosavljević

Scenografija: Mirna Ler

Kostimografija: Lena Samardžić

Muzika: Basheskia & EQ

Dizajn: Đorđe Jovanović

Video: Emina Kujundžić

Fotografija: Velija Hasanbegović