Iz koje boje gledamo bol?

Piše: Emina KOVAČEVIĆ

Trideset i osme pozorišne/kazališne igre u Jajcu otvorila je predstava „Zečija rupa“ Hrvatskog narodnog kazališta iz Mostara, u režiji Lajle Kaikčije. Predstava je rađena po dramskom tekstu američkog autora Davida Lindsay-Abaire-a, koji je 2007. godine osvojio Pulitzerovu nagradu za najbolji dramski tekst. U pitanju je reprezentativan primjerak savremene američke drame,  pretežito fokusirane na snažne karaktere i intimne priče, sa daškom suptilnoghumora. „Zečija rupa“ priča je o gubitku djeteta, i o različitim perspektivama članova najbliže porodice na bol koja iz toga proizilazi. Tematika priče neosporivo je mučna, a drama sama po sebi vješta je studija boli, disekcija individualnih oblika poimanja i proživljavanja jednog od najtežih gubitaka koje mogu zadesiti ljudsko biće. Ipak, najsnažniji adut drame su koloritni karakteri, sa bogatim psihološkim konstalacijama i čvrstim i jasnim razvojnim linijama, zahvaljujući kojima emotivni potencijal i težina osnovnog problema drame postaju gledljivi.

Drama je pisana u realističkom kodu, smještena u dnevnom boravku bračnog para Becce i Howieja Corbett (Jelena Kordić Kuret i Ermin Bravo) koji oplakuju smrt četverogodišnjeg sina Dannya. U rediteljskoj viziji Lajle Kaikčije, piščev realizam pomjeren je intervencijama na vizualnosti tog svijeta, u kojem su zidovi i svaki komad namještaja obojeni u plavo, izuzev šarenih Dannyevih igračaka, koje nepomične stoje tamo gdje ih je dječak ostavio, pokrivene prašinom. Plava boja univerzalni je simbol žalosti, ali i dječaštva, te je tako ovo rješenje opravdano. Scenografkinja i kostimografkinja Sabina Trnka uspješno je sprovela rediteljicinu zamisao. Dnevni boravak Corbettovih tako je postao sablasno plavi mikrokozmos tuge, iz kojeg se tokom drame postepeno iznose jedna po jedna Dannyeva igračka, ostavljajući za sobom svijetle tragove, koji kao duhovi svjedoče činjenici da će Dannyevo odsustvo uvijek ostati prisutno. Iznošenje igračaka sa scene ujedno je postalo i pokazatelj gdje se koji lik nalazi na svojoj razvojnoj putanji, kako u početku samo Becca iznosi igračke sa scene, da bi joj se tokom drame pridružio i Howie.

Pored toga, promjene scena popraćene su distortiranom muzikom, koju je za predstavu radio Andrijan Zovko. Ovi muzički elementi dodatno naglašavaju rediteljsko pomjeranje drame iz okvira realizma. Na samom kraju, predstavu zatvara prepoznatljiva melodija „Padaj, padaj zvjezdice“, jedne od najpoznatijih svjetskih uspavanki. Usporenog tempa, zvonki zvuk ksilofona na samom kraju jednako je bolan, koliko i utješan. Iako neminovno vezana za Dannya, uspavanka na kraju može se protumačiti i kao novi početak za Corbettove.

Sinoćnja je izvedba bila prvo gostovanje ove predstave izvan matične kuće, gdje je inače postavljena komorno. Tehničke nepodobnosti velike scene JU „Kulturni dom Jajce“ za ovaj tip kazališta, u nekoliko navrata su utjecale na igru svjetlom, jednim od najvažnijih aspekata režije. Međutim, uprkos tehničkim nedostacima i nemogućnosti da se mostarska predstava prikaže jajačkoj publici u svom izvornom obliku, glumačka igra nije ispaštala, a upravo je ona najvažniji element predstave, baš kao što su karakteri najsnažnijiadutdramskog predloška.

Prenošenje predstava sa manjih, kamernih scena, na velike, uvijek je riskantan potez, prvenstveno zbog činjenice da je jedna od najprepoznatljivijih razlika između kamernih predstava, i onih koje se igraju na velikim scenama, sama glumačka igra. Male scene podrazumijevaju neposrednu blizinu publike, i veći stepen intimnosti, a samim tim i znatno svedeniju glumačku igru. Te specifičnosti komorne igre, uveliko igraju za temu i ideju predstave. Svedenija, gotovo filmska igra, anulira svaki vid teatralnosti, čime se patos priče dodatno ne opterećuje, i sprečava se njegovo prezasićenje, koje neminovno uvijek vodi ka komediji i ismijavanju. Prenijeti takav tip igre  sa male na veliku scenu, daleko je od jednostavnog, jer to utječe na svako sredstvo kojim glumci raspolažu, od govornih radnji, do pokreta. Međutim, glumačka postava predstave „Zečija rupa“ uspješno se iznijela sa svim izazovima koji su pred njih stavljeni.

Svaka izvedba ponaosob može se tretirati kao zasebna, zanimljiva studija lika.  Od samog početka, uvodnih taktova u kojima Izzy (Vanja Matović-Đugum) saopštava Becci da je trudna, publika je osuđena da likovima nepogrešivo vjeruje. Scena započinje in medias res, kako vrckava, nezrela i pomalo otkačena Izzy prepričava svojoj sestri situaciju iz kafane, sjedeći na kuhinjskom stolu, klateći nogama poput djevojčice. Sa druge strane, Becca, znatno usporenija i rigidnija od Izzy, slaže dječije benkice. Becca je okosnica ove drame. Svaka promjena u ostalim likovima direktno je vezana za njenu razvojnu liniju, a podrazumijeva neku vrstu susreta „na pola puta“. Tako Izzy od nonšalantne, hirovite djevojčice u tijelu odrasle žene postaje odgovorna buduća majka, dok Becca pronalazi u sebi nešto Izzyine hirovitosti (kao kada udari ženu u supermarketu). Howie polako prestaje držati svaku sitnicu koju je Danny dodirnuo kao svetu i nedodirljivu relikviju koja se ne smije dotaknuti, dok Becca nauči zadržati neke Dannyeve stvari bez da je dodatno bole. Beccina majka Nat (Sanda Krgo Soldo) pronalazi mjeru u svojim prodikama, dok Becca konačno počinje razumijevati i bol koz koju prolazi njena majka. Sedamnaestogodišnji Jason (Amar Rahić) donosi Becci utjehu tražeći oprost, dok Becca dajući mu oprost, dobiva utjehu. Nesumnjivo je da je lik Becce Corbett zahtjevan i kompleksan. Međutim, Jelena Kordić Kuret čini da igrati Beccu izgleda lako i jednostavno.

Još jedan od rediteljskih zahvata na predstavi bila je gotovo potpuna neutralizacija Becce i Howieja, kroz bež kostim. I ostali likovi su u pretežito zagasitim, tamnim tonovima, izuzev ružičastih čarapa kod Izzy i crvene dukserice kod Jasona. Na taj način, kostimi ne igraju u dodatnoj karakterizaciji likova, već služe da bi se uspostavio položaj likova unutar plavog svijeta boli. Na kraju krajeva, u dijalozima, odnosima među likovima, govoru i pokretu svakog od njih, dovoljno je karaktera i isplivavanja unutarnje radnje, da se kostim vrlo lako može iskoristiti kao jedno takvo sredstvo direktnog predstavljanja spoljnih, izvanjskih okolnosti i rediteljskih izbora, bez da se uvjerljivost likova naruši. Ipak, kostim je samo jedan od načina kojim se kroz ovu predstavu pokazuje da univerzalnu bol gubitka, nepogrešivo i neumorno plavu, svako vidi iz svoje perspektive, koje god ona boje bila.

Glumačka postava mostarske „Zečije rupe“ upravo iz partnerske igre crpi najviše snage, a ona je presudna za ovako koncipiranu dramaturgiju. Bez obzira na sve tehničke probleme koji su možda osujetili rediteljski koncept, jajačka je publika sinoć imala priliku uživati u izvrsnoj igri vrlo talentiranih glumaca, stalnih članova ansambla HNK, ali i gostujućih glumaca iz Sarajeva.

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

David Lindsay-Abaire

Zečja rupa

Režija:
Lajla KAIKČIJA

Igraju:
Jelena KORDIĆ KURET – Becca
Ermin BRAVO – Howie
Vanja MATOVIĆ – Izzy
Sanda KRGO SOLDO – Nat
Amar RAHIĆ / Ali Kamer AKSOY – Jason
Josip ĆAVAR – dječji glas

Dramaturg:
Dragan KOMADINA
Scenografkinja i kostimografkinja:
Sabina TRNKA
Autor glazbe:
Andrijan ZOVKO
Asistent scenografkinje:
Davorin BRIŠEVAC
Izrada scenografije:
Mario BOŠNJAK