Zečja rupa – anatomija žalovanja

Piše: Benjamin KONJICIJA

38. Pozorišne/kazališne igre u Jajcu 29.7.2019. godine otvorila je predstava HNK Mostar “Zečja rupa”. Tekst američkog pisca Davida Lindsay-Abairea godine 2007. osvojio je Pulitzerovu nagradu za dramu. Svoju premijeru doživio je na Broadwayu 2006. godine, a zatim i niz popularnih izvedbi širom svijeta. Zbog toga je teško ne zapitati se zašto ovaj tekst privlači tolike ljude iz pozorišta i publiku iz raznih dijelova svijeta ili još više, šta to ovaj tekst nudi mostarskoj i bosanskohercegovačkoj publici. Čini se da odgovor leži u pristupu problemu koji omogućava da osjetimo bol drugih, u detaljno mapiranoj prilici da se ostvari empatija kakva nam je svima potrebna u vremenu kada mnogo šta osjetimo, ali nedovoljno se iskreno saosjećamo.

Sa izuzetnom postavom od pet glumaca i glumica, stalnih članova ansambla HNK Mostar i njihovih gostiju: Jelena Kordić Kuret, Ermin Bravo, Vanja Matović, Sanda Krgo Soldo i Amar Rahić; u režiji Lajle Kaikčije, ova anatomija žalovanja izvlači saosjećanje iz rezervoara emocija zajedničkih za sve one koji su se nalazili u Limbu u kojem ih ostavlja smrt bližnjih.

U vrijeme kada sve popularnijim postaju metateatarske forme u kojima se četvrti zid ruši, a priča se apstrahira, “Zečja rupa” nudi nam jednostavan pogled u život ljudi koje je zadesila velika nesreća, pri čemu su veliki događaji, sukobi i drastične promjene likova i stanja izbjegnute. Ipak, jednostavnost ove predstave čini je izrazito pristupačnom i efektnom. To je priča o porodici koja se nosi sa gubitkom djeteta. Supružnici Becca (Jeleni Kordić Kuret) i Howie (Ermin Bravo), roditelji dječaka Dannyja koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći, Beccina majka Nat (Sanda Krgo Soldo) i sestra Izzy (Howie), pa i sam mladić koji je prouzrokovao nesreću, srednjoškolac Jason (Amar Rahić) pokušavaju ponovo pokrenuti svoje normalne živote noseći sa sobom teret kojeg se ne mogu riješiti.

Prvo šta uočavamo pri ulasku u pozorišnu dvoranu jeste scenografija predstave za čiji dizajn je zaslužna Sabina Trnka. Svijet likova koje ćemo gledati uronjen je u plavu boju. Skoro svaki element, kada zanemarimo neobičnu jednoličnost boja, inače realistične scengrafije: kauč, sto, stolice; obojen je u istu nijansu plave i jedini tragovi višebojnosti su Dannyeve igračke koje djeluju kao izvor životnosti u svijetu koji kao da je zaustavljen u vremenu. Glumice i glumci kreću se u takvom prostoru igrajući u potpunom realizmu, prateći jedan brz životni ritam porodice koji nikako ne odgovara okruženju, potpuno zanemarujući aspekt prostora koji kao publika ne možemo. Predstavu otvara razgovor između Becce i Izzy koji se na prvi pogled ne čini pretjerano značajnim. Međutim, od samog početka možemo osjetiti pritisak nečega o čemu se ne govori. Pritisak koji kao da je povezan sa upadljivom i napornom plavom nijansom prostora, koji se prenosi dalje na sljedeću scenu. Potrebno je neko vrijeme da bismo shvatili da su Becca i Howie roditelji koji su izgubili dijete. Sve radnje i svaka tema kojom se likovi bave u nastavku, koliko god djelovala kao dio jedne svakodnevnice, sada poprima potpuno novo značenje jer postajemo svjesni tereta koji svi likovi sa sobom nose. I dok oni pokušavaju nastaviti svoje živote i napraviti promjenu u svijetu kojim dominira samo jedna emocija, scenografija dobija novo ekspresionističko značenje. Howie, kojem su Dannyjeve igračke jedini izvor životnosti, pazi da svaka ostane na svome mjestu u onom svetom obliku u kojem ju je Danny ostavio. Becca, koja se na drugi način bori sa istom boli, sklanjajući igračke pokušava izbrisati sjećanje na prošlost. Međutim oba principa, građenje i uništenje, pokazuju se kao nefunkcionalni. Dannyjeve “relikvije” padaju, gube svoj oblik i zarobljenost u vremenu, a postepeno ih prekriva i plava prašina, a kada Becca skloni te predmete ne uspjeva obrisati njihove tragove, jer iza njih ostaju nijansu svjetliji obrisi kao podsjetnici na prošlost koja nikada neće biti zaboravljena i gubitak koji neće biti preboljen.

Na ovaj način, redateljica daje mogućnost scenografiji da progovori, a otvara prostor za realističku igru koja omogućava saosjećanje sa likovima. Što je ispravno čitanje teksta, s obzirom da se autor sam odlučio da slijed događaja učini što životnijim, uvodeći značajne promjene u likovima, ali ih suptilno plasirajućitako da mogu proći gotovo nezamijećene, što ovu predstavu čini izrazito bliskom promjenama kakve se doživljavaju u stvarnosti, a vjerujem da je to glavni razlog privlačnosti ovog teksta kao i predstave koju smo imali priliku pogledati.

Upravo zbog toga, bez obzira na dominaciju scenografije, “Zečja rupa” je predstava koju nosi glumačka igra više nego bilo koji drugi element. Likovi kakve ih je Lindsay-Abaire napisao su životni i uvjeljivi, zbog čega je odmjerenost u glumačkoj igri prilikom izvedbe od izričite važnosti, što postava ove predstave bez problema pronalazi. Njihova gluma je svedena, a teatralnost izbjegnuta, a to značajno doprinosi atmosferi koju djelomično narušava veličina prostora Doma kulture Jajce, ali svakako da je blizu vrhunca potencijala u uslovima drugačijim od onih u matičnoj kući. Ova svedenost u glumačkoj igri značajna je upravo za otvaranje mogućnosti da se ostvari saosjećanje sa likovima. Sam tekst ne nudi velike preokrete i transformativne sukobe niti bilo kakva rješenja, nego funkcioniše kao isječak iz života ljudi koje je zatekla velika nesreća, što glumice i glumci vješto i ubjedljivo oživljavaju na sceni, pričajući nam priču o novim počecima, osjećaju krivice i brizi za bližnje.

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

David Lindsay-Abaire

Zečja rupa

Režija:
Lajla KAIKČIJA

Igraju:
Jelena KORDIĆ KURET – Becca
Ermin BRAVO – Howie
Vanja MATOVIĆ – Izzy
Sanda KRGO SOLDO – Nat
Amar RAHIĆ / Ali Kamer AKSOY – Jason
Josip ĆAVAR – dječji glas

Dramaturg:
Dragan KOMADINA
Scenografkinja i kostimografkinja:
Sabina TRNKA
Autor glazbe:
Andrijan ZOVKO
Asistent scenografkinje:
Davorin BRIŠEVAC
Izrada scenografije:
Mario BOŠNJAK