Idemo na sladoled! (Šalim se.)

Piše: Hamza DEMIROVIĆ

Sada već dobro „uigrani“, isproban i sinhron, dvojac sačinjen od režisera Alena Šimića i dramaturga i dramskog pisca Benjamina Hasića, u protekloj pozorišnoj sezoni, a u produkciji tuzlanskog pozorišta, uhvatio se u „koštac“ sa jednim od najznačajnijih i najdistinktivnijih autora iz istorije bosanskohercegovačke dramske književnosti – Miodragom Žalicom i njegovom tekstom „Mirišu li jorgovani u Njujorku?“.

U utorak, drugog jula, „Jorgovani“ su igrali na trideset i osmim jajačkim pozorišnim susretima. Glumački ansambl predstave sastavljen od Edisa Žilića, Marije Novaković, Ivane Perkunić Mešalić, Elvisa Jahića, Dalibora Brkića i Envera Hasića, dosta se dobro iznio sa zadacima, a posebno sa parčadima zasnovanim na pokretu i plesu. Među njima se ističe, Adnan Omerović u ulozi Pupa Have. On je, također, bio i autor muzike zajedno sa Denisom Hadžićem i ostatkom kolektiva. Osim igranja u dramskim situacijama, njegova parčad zasnovana na songu, ali i muzičke dionice koje izvodi u dijaloškim scenama, u potpunosti diktiraju ritam predstave i uslovljavaju način igre ostatka ansambla. S ozbirom da se muzika miksa i aranžira unutar same izvedbene situacije, a ritam cjeline direktno zavisi od Omerovićevog angažmana, potrebno je biti vrlo dosljedan, oprezan, precizan, skoncentrisan i dosta dobro uvježban, te rasti iz izvedbe u izvedbu. Ovo je nešto sa čime se Omerović poigrava, pa predstava ponekad postaje malo više raznorodna, nego što je to uspostavljeno u njenom režijskom okviru i zamisli.

Izvedba zasnovana i utemeljena duboko u ritamskim dionicama, jednim su od osnovnih elemenata pozorišnog jezika režisera Šimića, još od perioda studentskih radova na Otvorenoj sceni Obala, ali i načina na koji o dramaturgiji, te strukturi i samoj replici promišlja i dramaturg Hasić. Šimić se igra sa bojama i mirisima, scenskim alegorijama, glumačkim tijelom, očekivanjem i emocijom publike, te onim što je tanka pozorišna granica između razuma i ludila u sukobu organskog, ponekad brutalnog, sa onim što je duhovno i spoznajno. Pri tome je vrlo nepretenciozan i beskrajno duhovit. Takva je i predstava „Mirišu li Jorgovani u Njujorku?“, ali je to, prevashodno, vrlo komplementarno i pravilno čitanje onoga što je dramaturgija i lična estetika Miodraga Žalice. Misaona i emocionalna kolažnost ovog dramskog teksta, naklonjenog apsurdističkom, pomalo anti-dramatskom nasljeđu Joneska, u vještom dijalogu sa onim poetskim, simbolističkim i pomalo nadrealim što karaketizuje Meterlinka ili Žarija, rezultovali su jednim od „najmodernijih“ naslova svoga doba, što je uspjelo biti gotovo pa prekretnica u bosanskohercegovačkoj dramaturgiji prošlog stoljeća. Ovakva poetika, ali i estetika Žalicina, savršeno je omogućila Šimiću i Hasiću da komički prosede ovog ostvarenja maksimalno „gurnu“ u pravcu onoga što je politički nekorektni humor, crna komedija, aspurdnost riječi i misli, u širem smislu, mišljenih kao ludičnost jezika, velikoj količini ironije i šala zanosvanih na fizičkom gegu, te miješaju visokog i niskog registra, kao i patetike sa britkom goteskom korektivnog karatera. Ovo je, zaista, ponekad urnebesno duhovito i kreativno, ali je i pomalo hermetički i limitirano, tako da nije baš uvijek i svima smiješno, zato što vješta karikaturalnost i oštra grotesknost, ne iznjedre, u svakom dijelu predstave, nešto što bi bila opšta satira, na niovu konceptualnosti, transparetna i dosljedna. Strah da emocija ne postane patetika, te auto-ironija kao način razmišljanja, te čak i kao „ideologija mladih“, u zajedničkoj sinergiji daju jednu vrlo specifičnu, često nesvjesnu vrstu auto-cenzure, koja je češće šum u komunikaciji, nego poetološki ili estetski princip. To je posebno nezgodno kada se tematizuje nešto kao što je ljubavni odnos koji ima snagu da spasi život jedne mlade osobe, izliječi suicidalne misli, zaustavi pripreme za smrt, te utječe, na trenutak, na nešto što je opšta potištenost i paralizujući strah jedne cijele generacije mladih ljudi. Ovaj tematski valer jeste, gotovo pa lajtmotivski bio autorski stožer Hasićeve i Šimićeve adaptacije Žalicinog teksta, no, oni su, najčešće, u većini scena, uspjeli dosta dobro da se iznijesu sa svojom zamisli i, više-manje, pobjegnu pogubnoj zamki ironije.

U snažnom kontrastu sa drugim likovima, zaluđenim kapitalizmom, malograđanštinom i totalnim nedostatkom morala, junak Pupa Hava, za vrijeme cijele izvedbe, gradi „takozvani“ aparatus; drveni podest savršenih dimenzija, sa kojeg planira da se objesi. On, potpuno ozbiljan i pomalo sluđen, govori o deflinu Fliperu kojeg je poznavao i koji se ubio; opravdava njegov čin. Dok se on približava svom naumu, svijet oko njega, nerazumno, divljački i haotično, polako, pokazuje svoje izvitopereno lice i mi shvatamo zbog čega Pupa Hava, uopšte, ne može pravilno da funckioniše u presjeku ovakve stvarnosti. Kada smo, gotovo pa sigurni, da Pupa Hava odlazi kod Flipera, on ipak osvijesti prisustvo jedne mlade simpatične djevojke i pomisli kako bi, možda, mogli da odu na sladoled od Jorgovana… Ipak, ne odu; on ode negdje drugo. Potraga za smislom i ljubavi je ponekad, nažalost, samo pitanje vremena. Strašno je kad ono istekne prije nego što uspije da se desi nešto, što bi moglo sve da promijeni; ponekad je to samo sladoled; i ponekad je vrlo jednostavno. Zbog toga je ova stvar još strašnija…

Narodno pozorište Tuzla

Miodrag Žalica: Mirišu li jorgovani u Njujorku?

Režija: Alen Šimić

Igraju:Adnan Omerović – PUPA HAVA
Edis Žilić – STEFAN
Marija Novaković – ĐURĐIJA
Ivana Perkunić Mešalić – NEVENKA
Elvis Jahić – HOZN
Dalibor Brkić – GARSIJA
Enver Hasić – LETEĆI HOLANĐANINInspicijent: Dragan KrstićKostim i Scenografija: Sabina Trnka
Dramaturg: Benjamin Hasić
Scenski pokret: Ena Kurtalić
Dizajn zvuka: Denis Hadžić
Dizajn plakata: Almir Mazalović
Autor pjesama: Adnan Omerović
Svjetlo: Zijad Sejdinović
Saradnica na projektu: Renata Omić