Doli Bel – stihija sjećanja

Piše: Emina KOVAČEVIĆ

Abdulah Sidran jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih književnika – istovremeno je i pjesnik, i romanopisac, scenarista i dramatičar. Studentima treće godine dramaturgije je tokom predavanja na kojem je gostovao u decembru 2018. godine, rekao da svako njegovo djelo samo diktira svoju formu, priča i materijal su poput sjemena koje svojom prirodom uvjetuje oblik u koji će se razviti. Predstava Kamernog teatra 55 „Sjećaš li se Doli Bel?“ u režiji Kokana Mladenovića tu tvrdnju negira.

Priča o odrastanju Sabahudina „Dine“ Zolja 1981. godine dobila je svoj filmski oblik, u režiji Emira Kusturice. Muzika iz filma, pojedini prizori, i replike duboko su se utkali u kulturno pamćenje naroda bivše Jugoslavije, a naročito u Bosni i Hercegovini, i Sarajevu. Kada je rukovodstvo Kamernog teatra 55 najavilo produkciju predstave, teško je bilo izbjeći pitanje kakav će ona odnos imati prema filmu, odnosno, koliko je poznatu priču porodice Zolj neophodno osvježavati inscenacijom skoro četrdeset godina nakon premijere filma, koji je pri tom vrlo uspjela i kvalitetna realizacija te priče. Međutim, od premijere  je postalo jasno da je to pitanje pogrešno. Film i predstavu moguće je komparativno analizirati, ali su i jedno i drugo dva vrlo odvojena svijeta, sa vrlo različitim mehanizmima koji ih pokreću, uronjena u kontekst u kojem nastaju.

Tekst za izvedbu predstave „Sjećaš li se Doli Bel?“ nastao je dramatizacijom i adaptacijom istoimenog romana, Sidranovog originalnog scenarija za film, ali i transkripta samog filma. Dramatizaciju i adaptaciju je, u dijalogu sa piscem, i dramaturgom kuće Vedranom Fajkovićem, izveo reditelj Kokan Mladenović. Možda je najveća dramaturška intervencija tokom ove reinterpretacije priče o odrastanju uvođenje odraslog Dine (Mirsad Tuka). U fokus je stavljeno upravo sjećanje – na Doli Bel i prvu ljubav, na braću, roditelje, bivši sistem… Važan aspekt također je nostalgija, i ova dva faktora su okosnice rediteljskog koncepta.

Scenografiju čini dvanaest kofera – od kojih je jedanaest njih, koji pripadaju sjećanjima, starinsko, i jedan moderni, ogromni crni putni kofer odraslog Dine, koji je također jedini u crnom kostimu, neutralan i odvojen od ostalih likova. U ostalim kostimima preovladavaju zagasite zemljane boje, kao sa požutjelih fotografija, ali i kombinacije crvene, plave i bijele. Na taj način su kostim i scenografija, u izvedbi Adise Vatreš Selimović, najočitije i najjasnije sredstvo uspostave dva ključna elementa tog koncepta, uzmuziku koju je radila Irena Popović. Cijela predstava ima jednu osnovnu, glavnu temu, melanholičnu, sporu, koju na početku upotpunjuje pjevušenje likova, ili kasnije Šintorova (Muhamed Hadžović) usna harmonika. Ta osnovna tema uokviruje sjećanja u kojima je muzika važan element – poput meksikanske muzike uz koju Dinin otac Mahmut (Emir Hadžihafizbegović) proslavlja rješenje o stambenom pitanju svoje porodice, ili „Oj djevojko Džidžo Moja“ koju tetak Besim pjeva uz saz. Također, čest motiv koji se ponavlja je i tema vezana uz Doli Bel, pomalo snolika, vedra i romantična, ali opet sa jasnim melahnoličnim prizvukom.

Igra Mirsada Tuke, kao starijeg Dine koji reaguje na svoja vlastita sjećanja, otključava važan aspekt ove predstave. Njegova gluma je poprilično svedena. On je vrlo često tihi posmatrač na sceni, uronjen u taj svijet kao i gledaoci. Međutim, osjeti se da osim boli zbog strašnog kraja njegove prve ljubavi, ili zbog smrti njegovog oca, postoji još jedna bol. Tu bol u sjećanjima najavljuje tetak Besim (Admir Glamočak) replikom: „Bit’ će krvi do koljena!“, a u „sadašnjosti“, Dino potvrđuje otvarajući drugu limenu kutiju iz koje ispadaju meci. Danas, skoro četrdeset godina nakon prvog susreta publike sa pričom o porodici Zolj, postoji i ta dimenzija. Ideali kojima se vodio Mahmut nisu samo mrtvi, nego su strpani u masovne grobnice. Veliki kofer koji stariji Dino unosi za sobom aludira na povratak odnekud daleko, a stihija sjećanja otkriva da se odnekud daleko vratio nakon dosta vremena. Tako je iznevjeren i mladi Dino (Davor Golubović), koji je bio ubijeđen da će umrijeti u Sarajevu, i nije uopće razmišljao o mogućem odlasku, jer je on tu, ipak, pripadao. 

Priča porodice Zolj je teška. Međutim, patos koji sa sobom nosi, ni u jednom trenutku u ovoj predstavi ne prelazi u patetiku. Dramaturški, moglo bi se reći da je predstava od početka pojmerena prema duhovitim i ljepšim sjećanjima, da bi se do kraja komedija postepeno istiskivala, do scene silovanja Doli Bel (Elma Juković), koju pred Dinom siluju njegovi najbolji prijatelji, sa kojima svira u bendu, Kiko Štaka (Saša Krmpotić), Rasim Top (Amar Selimović) i Vlado Kliker (Sabit Sejdinović). Njih trojica od početka, zajedno sa Dinom, čine komičan kvartet, njihova prisnost se ipak negdje osjeti. Međutim, nakon te scene, sva komedija nepovratno nestaje.

Odličan tekstualni predložak Abdulaha Sidrana, uz snažan rediteljski koncept Kokana Mladenovića, ne bi opstali da ansambl predstave nije snažan i ugiran kao što jeste. Tatjana Šojić igra četiri epizodne pojave – Tetku, Drugaricu Bubu, Šintorovu majku, i Štakinu majku. Svaka od te četiri epizode je lik za sebe, vješto izgrađen i izveden, a međusobno su neuporedivi. Tragična Šintorova majka, gurnuta u kofer, sa šamijom oko glave, koja recituje  o boli napuštene majke, ne može se porediti ni povezati,  sa brbljivom i nadobudnom Drugaricom Bubom. Isti je slučaj i sa komičnim Cvikerašem i Tetkom Besimom koji nosi proročansku težinu sa nedopustivom ležernošću, a obojicu igra Admira Glamočaka. Gordana Boban i Emir Hadžihafizbegović ostvarili su izvrsne uloge  Sene i Mahmuta Zolja. Čak i najmlađi član ansambla, Sin Kurt, koji igra Midhata Midu Zolja, ne kaska za svojim partnerima na sceni, već dodaje dodatno dašak dječijeg i nevinosti, kao i komičnog, u taj svijet. U ovom ansamblu ne postoji slaba karika.

Kamerni teatar 55 ima kamernu scenu, gdje glumci igraju dosta tiše na momente, intimnije, što i jesu odlike kamernih predstava. To nekad, kada predstava treba da pređe na veliku scenu, predstavlja problem. Međutim, pete večeri 38. Pozorišnih/kazališnih igara u Jajcu, Sjećaš li se Doli Bel?, izvedena na velikoj sceni, i dobila je mnogo više nego što je izgubila. Predstava je i na Festivalu bh. drame u Zenici zabilježila ogroman uspjeh, i može se samo naslutiti predstojeći uspjeh na festivalima koji slijede.

Kamerni teatar 55

Abdulah Sidran: SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL

Režija: Kokan Mladenović
Igraju: Emir Hadžihafizbegović, Gordana Boban, Mirsad Tuka, Tatjana Šojić, Davor Golubović, Elma Juković, Saša Petrović, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Sin Kurt, Amar Selimović, Saša Krmpotić